Ko je rekao samoupravljanje

Share
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Mon Oct 27, 2014 6:56 pm

Ko je rekao samoupravljanje: Srbija do Rozarija

Ko-je-rekao-samoupravljanje

I

U ranu jesen, na ulicama Kikinde počinju da se pojavljuju plakati okačeni na bandere: „Pažnja! U blizini živi Mihalj Kertes, pljačkaš i saradnik ratnih zločinaca“; i: „Oprez! Zlikovac na slobodi“. U početku malo ko obraća pažnju na upozorenja izvučena na jeftinom štampaču. Kiša natapa papir, slova se razlivaju i ubrzo postaju nečitka. Ipak, preko noći se pojavljuju novi plakati, ovog puta napravljeni u vidu oznaka za radove na putu: „Na 500 metara od vas živi nekažnjeni otimač“; „Sada ste na sto metara od opasnog kriminalca“. Sutradan u predvečerje, istim ulicama prolazi grupa od stotinak ljudi sa sličnim transparentima i plakatima na kojima su uveličane fotografije Kertesa iz devedesetih i citati njegovih izjava. Kolona se zaustavlja kod Kertesove adrese i jedan od demonstranata počinje da govori u megafon:

„Danas smo ispred kuće još jednog kriminalca: Mihalj Kertes, rođen u Bačkoj Palanci 23. avgusta 1947. Ovde smo došli da tražimo pravdu za Kertesa. On je držao niz visokih funkcija u zločinačkom režimu Slobodana Miloševića, od člana Predsedništva SR Srbije, do direktora Savezne uprave carina u dva mandata. Poznat kao Bracika, čovek od poverenja, aktivno je radio na pljački društvene svojine i građana, čime je direktno pomagao zločine koje su u ime tih istih građana počinjeni u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Kertesa je 2. avgusta ove godine Apelacioni sud oslobodio optužbe za iznošenje deviza na Kipar od sredine 1994. do 5. oktobra 2000. Osuda za šverc cigareta je uvreda za svaki pojam pravde: ona ga zapravo oslobađa svih drugih optužbi. Ovaj protest je način da se pamćenje pretvori u akciju, novi način da se prokaže i osudi nekažnjivost. Nekažnjivost nije apstraktan pojam. Ona je vrlo konkretna: nekažnjivost je Goran Perčević; nekažnjivost je Ivica Dačić, nekažnjivost je Radoman Božović; nekažnjivost je Nada Popović-Perišić… Nekažnjivost živi u svakom od ovih ljudi: pljačkaša i otimača, državnih kriminalaca, organizatora, pomagača i zataškivača najstrašnijih ratnih zločina…“ Vrećica napunjena crvenom bojom razbija se o fasadu kuće, zatim još jedna, pa još nekoliko. Iz grupe se izdvaja demonstrant obučen u lister odelo kakvo su nosili Bracika i njegov šef i počinje tobože da beži vukući ogroman kofer. Stiže ga devojka iz grupe, počinju da se otimaju oko kofera koji se otvara da bi se iz njega izlili svežnjevi lažnih novčanica. Demonstranti grabe svežnjeve i bacaju ih ka Kertesovoj kući. Dvorište je uskoro zavejano…

Naravno, ovaj protest nije se desio, niti će se, po svoj prilici, ikada desiti. Obrazac za ovu imaginarnu uličnu predstavu pozajmio sam od argentinske grupe H.I.J.O.S, koja je tokom devedesetih upriličila stotine ovakvih akcija na ulicama Buenos Airesa i drugih gradova širom zemlje. Ove ulične demonstracije sa jakim primesama pozorišta, u Argentini su poznate pod nazivom estrache. U argou radikalne političke akcije, estrache označava iznošenje na videlo, odnosno obznanjivanje potisnutih zlodela kroz javnu uličnu akciju. U Argentini, estrache se skoro isključivo odnosi na razotkrivanje zločinaca iz „Prljavog rata“ (1976-1983), koje je zakon zaobišao kroz pomilovanja vlade Carlosa Menema. Svaki estrache počinje istraživanjem prošlosti određenog pojedinca a završava se javnom akcijom u kojoj učestvuje od nekoliko desetina do nekoliko hiljada građana. „Estrache je hipoteza u akciji“, piše grupa za radikalno istraživanje Colectivo Situaciones: „Ova hipoteza nije samo istrajala, već se ukorenila i razgranala. Današnje estrache, više od jučerašnjih zadiru u zajednicu i sarađuju sa njenim pripadnicima. One su takođe razvile ’nesebičnost’, jedno ’za sve’ koje je izgubljeno u savremenoj političkoj praksi“ (Collectivo Situaciones, 97). Za razliku od, recimo, Bread and Puppet pozorišta koje se već nekih pet decenija okuplja oko snažne ličnosti njegovog osnivača i vođe Petera Schumanna, estrache nikada nisu imale istaknutog kreatora i organizatora. Inicijalno, njihova svrha je bila da iznose na videlo nekažnjene zločince, ali onda su uspostavile obrazac samo-organizacije, koji su pozajmili radnici u preuzimanju fabrika posle argentinskog bankrota u decembru 2001.

II

Od dužničke krize osamdesetih, koja je istovremeno pogodila velike klijente MMF-a iz južne Amerike kao što je Argentina, i na istoku Evrope, pre svega Poljsku i Jugoslaviju, gotovo svaki ekonomski potres sa one strane planete prima se kao upozorenje da se nešto slično može desiti i na Balkanu. Tako je bilo i početkom avgusta, kada je odbivši da plati potraživanja hedge fondova Aurelius Capital Management i NML Capital, Argentina ponovo napravila uzbunu u svetskim finansijskim krugovima. Jedan od najrazornijih mehanizama ovih paničnih udara može se nazvati, da pozajmimo izraz iz poezije simbolizma, „demonom analogije“. Čini se da prvo pitanje koje se nametnulo po isteku krajnjeg roka koji je američki sud dao argentinskoj vladi da uplati dugovanja do 30. jula, nije bilo otkud to da američki sud uslovljava jednu suverenu državu i zašto baš u tom trenutku, već „Ko je sledeći“. Kao ozbiljan kandidat nametnula se Grčka, da bi odmah za njom došli i drugi dužnici iz neposrednog susedstva, pre svega Srbija i ostale države naslednice SFRJ. Ekonomski komentatori su hiperinflacije u SFRJ sa kraja osamdesetih i u SRJ devedesetih gotovo rutinski upoređivali sa argentinskom hiperinflacijom, a njihovo obuzdavanje sa Menemovom denominacijom nacionalne valute i zamenom pesosa novom valutom, „australom“. Raspad argentinskog ekonomskog sistema i kolaps banaka koji su izazvali pad vlade i javne nerede 19. i 20. decembra 2001, viđeni su kao senka opasne prošlosti iz koje je Srbija, umorna od godina ratova i uličnih demonstracija, upravo pokušavala da se izvuče.

I mnogo manji događaji davali su povoda za povlačenje „ekonomskih paralela“ između Argentine i Srbije. Tako je u tekstu objavljenom u nedeljniku Vreme početkom 2005. profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Boris Begović uspostavio, naravno sa dosta skepse, potpuniju analogiju između ove dve države. Prema njoj, Peronovom populizmu korespondira Miloševićev, hunta se nekako gubi i ostaje bez pravog odraza sa druge strane, a post-diktatorske vlade Raúla Alfonsina i Carlosa Menema korespondiraju sa post-petooktorbarskim vladama u Srbiji. Ono što analogiju čini demonskom rabotom jeste to što ona podmeće jednu sliku za drugu i time zamagljuje i ono što bi sama htela da rasvetli. Budući da zavisi od natezanja i prilagođavanja svake vrste, ona služi pre svega onome ko je uspostavlja. Tako Begović iz samo njemu poznatih razloga Josipu Brozu Titu ni ime ne želi da pomene („Ne bih o onom „iz uvoza“, čija je bista nedavno porušena u Kumrovcu“ Begović 2005), tako da kao jedini „kandidat“ za Perona ostaje Slobodan Milošević. Međutim, niti je Milošević Peron, niti su socijalisti peronisti. Ako već hoćemo da se bavimo poređenjima, period „titoizma“ odgovara Peronovom periodu, a Miloševićev vladavini vojne hunte u Argentini, odnosno diktaturi (formalno višestranačje i „slobodni“ izbori devedestih Miloševićev režim kvalifikuju, u najbolju ruku, za lokalnu varijantu demokrature, jedne vrste pervertiranja demokratije koja je takođe patentirana u Južnoj Americi).

Ovde mi nije cilj da popravljam i doterujem analogije koja su uvek nepopravljive, već da ukažem na jedan drugačiji odnos između Argentine i SFRJ i njenih naslednica, a to je odnos duboke povezanosti pre nego „paralelnosti“. Još važnije od toga jeste da, dok su paralele obavezno crne i zlokobne, ova veza zapravo sadrži jedan afrimativni i oslobađajući potencijal.

Naziv gorepomenute organizacije H.I.J.O.S. je akronim izveden iz punog naslova Hijas y HIJOS por Identidad y Justicia y contra el Olvido y Silencio (Kćeri i sinovi za identifikovanje i pravdu i protiv ćutanja i zaborava). Nju, kako samo ime kaže, čine deca „nestalih“ tokom Prljavog rata. Istoričarka novih pokreta u Argentini Marina Sitrin naglašava da se zasluga ove organizacije ne sastoji samo u iznošenju na videlo zločina iz prošlosti, već i u samom načinu na koji ona to čini. Sa jedne strane, H.I.J.O.S. je od samog početka skrupulozno insistirao na svojoj autonomnosti, izbegavajući bilo kakvo svojatanje od strane partija aktivnih na argentinskoj političkoj sceni. Ova nepotkupljivost je, sa druge strane, utemeljena u samoj strukturi H.I.J.O.S-a, koji insistira na kolektivnom donošenju svih odluka, zajedničkom učestvovanju u akcijama i striktnom izbegavanju bilo kakvog individualnog vođstva. Članovi H.I.J.O.S-a su ovu alternativu klasičnom – i poslovično potkupljivom – načinu političkog organizovanja nazvali horizontalidad, da bi se ovaj termin posle 2001. velikom brzinom odomaćio u političkom rečniku Argentine. Naime, neredi i ruiniranje bankarskih ekspozitura nisu bile jedina niti najznačajnija, pa čak ni najspektakularnija posledica kolapsa argentinskog bankarskog sistema decembra 2001. Jedino što ih je izdvajalo od drugih, daleko značajnijih i dubljih posledica, bilo je to što su išli na ruku zagovornicima neoliberalizma, od gunđala iz magazina The Economist do profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Daleko značajnije od uličnih nereda bilo je ono što se desilo posle njih: najpre okupljanja građana u raznim delovima Buenos Airesa, Rosarija i ostalih gradova širom Argentine, koji su u vakuumu vlasti pristupili spontanom samo-organizovanju; nedugo zatim, tokom 2002. do sličnog samo-organizovanja došlo je u fabrikama na koje su vlasnici stavljali katance, ostavljajući na ulici hiljade radnika i njihovih porodica. Uz pomoć mesnih organizacija građana i udruženja nezaposlenih, otpušteni radnici organizovali su proteste ispred svojih preduzeća, kao i njihovo zauzimanje i ponovno stavljanje u pogon. Njihov slogan bio je, i još uvek jeste: „Okupacija, otpor, proizvodnja“. Okupirana preduzeća opstala su upravo i zbog toga što su radnici prihvatali principe autonomnosti i nehijerarhičnosti (horizontalidad), a dodali su im i još jedan važan princip: autogestión.

III

Etimologija ove reči upućuje na onu duboku vezu između dve hemisfere koja prevazilazi i diskvalifikuje svaku laku analogiju. Samo razlika u izgovoru razdvaja španski autogestión od francuskog autogestion. I tu zapravo stvari postaju zanimljive. Francuska sociološkinja Marie-Genevière Dezès piše da je već 1951. ovaj pojam ušao u politički diskurs u Francuskoj kao “prevod reči koja je korišćena u Jugoslaviji da opiše socijalističku praksu nove vrste”, koja je zasnovana na „kolektivnom odlučivanju odozdo na gore, društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, demokratskom planiranju, federalnoj decentralizaciji i de-koncentraciji na političkom, ekonomskom i kulturnom nivou” (Dezès 2003:29). Ovo prevođenje samoupravljanja u autogestion odigralo se veoma brzo: valja se prisetiti da je u Jugoslaviji sistematski prelaz sa centralističkog upravljanja ekonomijom sovjetskog tipa na samoupravljanje počeo tek sredinom 1950. godine. (Naravno, nisu svi levičari u Francuskoj nekritično primili ovaj manevar jugoslovenskog političkog vrha: već te iste 1950. godine na stranicama časopisa Socialsme ou Barbarie Cornelius Castoriadis okarakterisao je raskol između Staljina i Tita kao „slučaj intra-birokratskog sukoba oko podele plena dobijenog eksploatacijom“, te je stoga rutinski zaobilazio jugoslovensko samoupravljanje u svojim kasnijim analizama spontanog samoupravljanja radništva). Dok je u samoj Jugoslaviji ideja i praksa samoupravljanja imala svoje uspone (naročito od 1963. do početka sedamdesetih) i padove (od 1974. pa do kraja), van nje se razvijala nezavisno i nepredvidivo. Danas je nemoguće re-trasirati putanju ovog pojma od ceremonijalnih predaja ključeva fabrika radnicima u Jugoslaviji pedesetih do nasilnog preuzimanja proizvodnih pogona od strane radnika u Argentini pedeset godina kasnije. Sasvim je verovatno da su ideju samoupravljanja argentinski politički aktivisti preuzeli direktno iz tekstova francuskih teoretičara i vatrenih zagovornika samoupravljanja, kao što je bio Henri Lefebvre, ili je pak ideja putovala drugačijim i donekle zamršenijim putem. Dovoljno je osvrnuti se na Michela Raptisa, francuskog trockistu grčkog porekla (inače rođenog u Egiptu, u Aleksandriji), koji je sredinom šezdesetih bio ekonomski savetnik u vladi Ahmeda Ben Bele u Alžiru, gde je ideja samoupravljanja zaživela na izvesno vreme, da bi ga početkom sedamdesetih vlada Salvadora Allendea pozvala u Čile na sličnu poziciju. Upravo je kroz teorijske i kritičke radove Raptisa, koji se u svojim tekstovima bavio i Jugoslavijom, ideja samoupravljanja dotakla tlo Južne Amerike.

Naravno, fundamentalisti slobodnog tržišta na Zapadu i njihovi tajkunski epigoni u regionu bivše Jugoslavije ironično će primetiti „uspehe“ zemalja kao što su Alžir i Čile. Primer Argentine upadljivo odudara od ova dva pokušaja uvođenja samoupravljanja odozgo. U ovom najskorijem valu samoupravljanja, radnici su sami, bez „pomoći“ političara preuzimali fabrike i vraćali ih u pogon; oni sami, bez pomoći šefova, upravljaju preduzećima i donose poslovne odluke (jedno od najuspešnijih „rekuperisanih“, kako to oni sami kažu, preduzeća je fabrika Zanon, kojoj su radnici promenili ime u FaSinPat, što je skraćenica od Fábrica Sin Patrones, ili Fabrika bez gazda); i oni sami, bez pomoći profesionalnih menadžera, donose odluke o primanjima (koja su neretko ista za sve zaposlene), zapošljavanju novih radnika i disciplinovanju neradnika.

Broj okupiranih preduzeća u čitavoj zemlji – od fabrika do hotela, do medicinskih ustanova i škola – procenjuje se na oko 270. Najveći problem na koji nailaze radnici koji svoja radna mesta preuzimaju u sopstvene ruke su pravne prepreke. Sva „rekuperirana“ preduzeća bila su vlasništvo privatnika koji su dobijali izdašnu pomoć od Menemove vlade, koja je ovim manevrom kupovala socijalni mir i stvarala klasu „svojih“ kapitalista. Upravo je ovo glavni argument radnika pri preuzimanju fabrika. Onog trenutka kada uspeju da dokažu da su vlasnici preduzeća prodavali sredstva za proizvodnju koja su kupljena parama koje su dobijali od države, njihove šanse da dobiju legalnu dozvolu da ih vrate u rad postaju realne. U isto vreme, ovo je i sigurnosna mreža. Pozivajući se na istraživanja argentinskog sociologa Andrésa Ruggerija, Sitrin navodi da najveći broj radničkih kooperativa uspešno radi i snalazi se na slobodnom tržištu Argentine. Naravno, nije svaka okupacija i reaktivacija preduzeća uspešna. Neka od njih se jednostavno gase, a neke preuzima država, upravo zbog pravnih komplikacija sa bivšim „vlasnicima“. Ukupan procenat opstanka samoupravljačkih preduzeća je izuzetno visok, skoro 90 procenata, ako se uzmu u obzir i ona koje preuzima država (Ruggieri 2010). Tri meseca posle poslednje dužničke krize, ne postoje vidljive naznake da je ovaj ekonomski potres ozbiljno ugrozio preduzeća koja se nalaze u rukama zaposlenih. Ako se ponove trendovi iz 2001-2002, njihov broj može samo da raste.

Donekle je ironično to što upravo ova reafirmacija samoupravljanja predstavlja najoštrije ograničenje analogije između Argentine i država bivše Jugoslavije, uključujući Srbiju. Koliko mi je poznato, u Srbiji i u bližem okruženju nije zabeležen nijedan jedini slučaj pokušaja od strane radnika da okupiraju i rekuperiraju fabrike koje su formalno i pravno pripadale (a mnoge još uvek pripadaju) upravo njima. Za razliku od Argentine, u Srbiji radnici ne moraju da idu na sudove da bi dokazivali svoje pravo da budu kraj svojih mašina, da bi, ako ništa drugo, sačuvali ono što su sami zaradili. To je zapravo bio prvi korak mnogih fabričkih okupacija u pampama. Sledeći logičan korak posle ulaska u pogone je pokretanje mašina, proizvodnja, a onda i saradnja između ovako nastalih kooperativa. U Srbiji i drugde u bivšoj Jugoslaviji do toga nije došlo upravo zahvaljujući uspešnom manevru političke klase, koja je radnicima podmetnula pravo na naciju kao važnije od prava na rad. U tome se nalazi suštinski kontinuitet vlasti u Srbiji devedesetih i danas. Slično podmetanje nacionalne sloge umesto jednakosti koristio je i Menem, i upravo je zbog toga ključna intervenicja H.I.J.O.S-a, koji svoj politički rad zasniva na razotkrivanju veza između političkih zločina iz Prljavog rata i ekonomskih zločina iz posleratnog perioda.

Potpuno je logično da se neko ko je pre dvadeset godina zaposeo tezgu srpstva danas na tu tezgu penje kao na govornicu neoliberalnog kapitalizma. Kad god misli da treba da kaže nešto pametno na ekonomske teme, Aleksandar Vučić se dohvati samoupravljanja. Dok je četiri dana pre godišnjice oslobođenja Beograda, pred Predsednikom Rusije Vladimirom Putinom propustio da jasno i glasno kaže kojim se to tradicijama antifašizma njegova vlada priklanja, ovog proleća, četiri dana posle godišnjice bombardovanja glavnog grada, prilikom dočeka bivšeg nemačkog kancelara Gerharda Schrödera na sva zvona je poručivao da se „moramo izlečiti od socijalističkog samoupravljanja“ (Danas, 10. april 2014). Ova simetrija je rečita koliko i raskorak između dve poruke. Vučić se još u danima svog četnikovanja potrudio da se samoupravljanje nikada više ne vrati na ove prostore. To nije bila samo ratna, već pre svega politička i ekonomska strategija. Svako klupko korupcije nepogrešivo vodi od masovnih grobnica u Batajnici, Raškoj, Tomašici, Bratuncu. Njegov drugi kraj se ne pruža samo do vojnih kasarni i centara za obuku (para)policije po Srbiji, čak ni do zgrada Skupštine i Vlade. Ono ide dalje, grana se i račva do svakog grada u Srbiji, do praznih fabrika i velelepnih kuća bivših direktora. Tu se nalazi plodno tlo za buduće estrache, ako do njih u Srbiji ikad dođe.

Bibliografija:

Begović, Boris. 2005. „Ekonomska paralela: Argentinski moravac“ Vreme 733, januar 2005.
Collectivo Situaciones. „12 Hypotheses/Questions Concerning the Estraches“ u Genocide in the Neighborhood. Cretaive Commons, 2009.
Sitrin, Marina. 2012. Everyday Revolutions: Horizontalism and Autonomy in Argentina. London: Zed Books.
„Vučić: Moramo se izlečiti od socijalističkog samoupravljanja“, Danas, 10. april 2014.


Peščanik.net, 27.10.2014.


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 20754
Join date : 2014-10-27

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by bruno sulak on Mon Oct 27, 2014 7:19 pm

pedro vuckovic, ministar u aljendeovoj vladi je poreklom iz nasih krajeva i bio je 1977. godine u beogradu u SKC-u u okviru nedelje latinske amerike.


_____
The law provides us structure to guide us through paralyzing and trying times. But it requires us a vision to its procedures and higher purposes. Before we assume our respective roles in this enduring drama just let me say that when these frail shadows we inhabit now have quit the stage we'll meet and raise a glass again together in Valhalla.
avatar

Posts : 6498
Join date : 2014-10-27

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by Bluberi on Tue Oct 28, 2014 3:45 am

Zanimljiva mu je teza koja u principu kaže da se nova politika ne može roditi u političkim strankama. A može se iščitati i da smo pristali na laž o prihvatljivosti naprednjaka koju im je dodelio isti politički stalež. Kao eto oni su politička činjenica i tako ih treba tretirati. Ovo je prvi tekst koji me tera na preispitivanje stava o politički realnom.
avatar

Posts : 6498
Join date : 2014-10-27

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by Bluberi on Tue Oct 28, 2014 4:29 am

Ovo je genijalno. Pokenjo se po Tomi i Vučiću, a da nije svestan.
Zato i otkriće „Njujorka tajmsa” da su CIA i FBI angažovale najmanje hiljadu bivših nacista u hladnoratovskoj borbi protiv komunizma u Srbiji nije dočekano kao velika senzacija. Već smo videli da im nije smetalo da na vlast u nekim istočnoevropskim zemljama dođu simpatizeri nacista, pa zašto bi se onda čudili što su mnogi nacisti bili njihovi agenti ili doušnici – tako bi mogla da glasi neka imaginarna, a opet sasvim realna izjava srpskog posmatrača, koji je u sebi u protekle dve decenije u sebi skupio zavidne rezerve ironije i cinizma.
http://www.politika.rs/rubrike/uvodnik/Hladniji-rat.lt.html
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Tue Oct 28, 2014 11:26 am

jebitese wrote:Zanimljiva mu je teza koja u principu kaže da se nova politika ne može roditi u političkim strankama. A može se iščitati i da smo pristali na laž o prihvatljivosti naprednjaka koju im je dodelio isti politički stalež. Kao eto oni su politička činjenica i tako ih treba tretirati. Ovo je prvi tekst koji me tera na preispitivanje stava o politički realnom.

Meni je dragocen iz istih razloga. Prateći logiku politički realnog, došli smo dovde, dakle do stanja koje je po svemu neodrživo. Možda treba menjati koncepciju političke realnosti.


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 20754
Join date : 2014-10-27

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by bruno sulak on Tue Oct 28, 2014 1:20 pm

ima super ona scena kod brace koen u serious man kada ovaj sanja i radi onaj matematicki problem i kaze: matematika je umetnost moguceg. ali zar to nije i ona druga stvar...


_____
The law provides us structure to guide us through paralyzing and trying times. But it requires us a vision to its procedures and higher purposes. Before we assume our respective roles in this enduring drama just let me say that when these frail shadows we inhabit now have quit the stage we'll meet and raise a glass again together in Valhalla.
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Tue Oct 28, 2014 1:23 pm

:lol:

Ne, ali stranačka politika nikada nije izgledala besmislenije, ne samo u Srbiji. Ja ne mislim da je stranačka politika prevaziđena, niti da je parlamentarizam prevaziđen, ali očigledno da će menjanje koordinata parlamentarne politike morati da se započne sa nekog drugog mesta, a ne iz same parlamentarne politike.


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 20754
Join date : 2014-10-27

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by bruno sulak on Tue Oct 28, 2014 1:27 pm

pa onaj muceni lazaris otprilike kaze da je za novu sekvencu politike potrebno da ljudi misle. e sada to samo po sebi deluje kao nesto ocigledno posto ljudi mise all the time. medjutim, zapravo ljudi misle kroz razlicite institucije drzave i institucionalizovane politike cak i kada misle da su zapravo protiv njih. sada je potrebno pronaci nove modalitete misljenja kako bi se otvorile nove mogucnosti. zato je, izmedju ostalog badju rekao da nam je danas demokratija neprijatelj. ova i ovakva zapravo sluzi samo da spreci proces misljenja.


_____
The law provides us structure to guide us through paralyzing and trying times. But it requires us a vision to its procedures and higher purposes. Before we assume our respective roles in this enduring drama just let me say that when these frail shadows we inhabit now have quit the stage we'll meet and raise a glass again together in Valhalla.
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Tue Oct 28, 2014 3:32 pm

"The social problem of the future we considered to be, how to unite the greatest individual liberty of action, with a common ownership in the raw material of the globe, and an equal participation of all in the benefits of combined labour."
Spoiler:
J.S. Mill, Autobiography, 1873, speaking of himself and the philosopher Harriet Taylor


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Tue Oct 28, 2014 3:34 pm



   The social problem of the future we considered to be, how to unite the greatest individual liberty of action, with a common ownership in the raw material of the globe, and an equal participation of all in the benefits of combined labour.

Spoiler:
- J.S. Mill, Autobiography, 1873, speaking of himself and the philosopher Harriet Taylor.



Last edited by William Murderface on Tue Oct 28, 2014 3:38 pm; edited 2 times in total


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Tue Oct 28, 2014 3:36 pm

Još malo o samoupravnom liberalizmu.


Alternative Liberal Solutions to Economic Inequality
by Stuart White

The rich tradition of alternative liberalism has much to offer by way of solutions to inexorably widening inequality—as social movements are beginning to realise.
First published: 27 October, 2014 | Category: Inequality, Philosophy and Theory

   The social problem of the future we considered to be, how to unite the greatest individual liberty of action, with a common ownership in the raw material of the globe, and an equal participation of all in the benefits of combined labour.

- J.S. Mill, Autobiography, 1873, speaking of himself and the philosopher Harriet Taylor.

Thomas Piketty’s Capital in the Twenty First Century argues that, absent corrective action, we can look forward to a rise in capital’s share of national income and a corresponding depression of the share of labour. This might not be so significant were capital evenly distributed so that all could share in its higher returns. But Piketty shows that the distribution of capital is extremely unequal and likely to grow more so. At the same time, he argues, the share of wealth that is inherited looks set  to increase. Together these trends threaten to produce a society in which a relatively small section of the population comes to claim a larger share of national income through its (increasingly) concentrated ownership of (increasingly) inherited wealth.

How might we prevent this from happening? In a recent interview with Piketty, Martin O’Neill draws out the connection between Piketty’s concerns and those of the economist James Meade. Writing in the 1960s, Meade envisaged a future in which technological change would reduce the demand for labour and thereby increase the return to capital.[1] Given the highly unequal ownership of wealth, Meade expected this to lead to increased inequality of income. His proposed solution was to explore ways of equalising claims to the return on capital. This could involve measures to widen the private ownership of property (‘property-owning democracy’) and/or to socialise capital and share out the return on this.

Spoiler:
Meade’s work fits into a wider tradition of what one might call alternative liberalism. While this tradition endorses both markets and significant private ownership of wealth, its proponents also see a key role for collective action, including action by the state, in determining, for egalitarian purposes, the content of the right to capital and its distribution. I call this tradition liberal because some of its leading theorists, such as J.S. Mill and James Meade, identified as liberals and because the Liberal party in the UK historically drew on and contributed to it.[2] But it is an alternative liberalism to neoliberalism in that it takes a different view of the content of the right to capital and regards rules regulating the distribution of wealth as properly subject to collective determination and an egalitarian conception of the common good.

Without claiming that alternative liberalism offers all the answers to the problems Piketty identifies, I do think it is a useful tradition to engage with. My aim here is to clarify some of its main ideas and discuss its political relevance.

Rights of capital: income and control

Say you have a right to some capital, in particular to some capital invested in a firm. What should the content of this right be? What sort of rights to income from, and control over, the firm should the right entail?          

In the historic Liberal party in the UK the answers to these questions centred around notions of profit-sharing and co-determination.

Let’s take profit-sharing first. This term can mean a number of different things, but in the mainstream Liberal party tradition it had a specific meaning. The firm is seen as a partnership of labour and capital. Workers are entitled to a (trade-union negotiated) wage. Capitalists are entitled to a ‘capital wage’, a norm for the rate of return on investment. Any income the firm receives over costs, including the wages of labour and capital, is pure profit. Who has a right to this pure profit? One view, going back to Co-operator Robert Owen, is that labour and capital both have a legitimate claim to a share of this. This is seen as both just in itself and (in some accounts) good for workplace relations and productivity. Some Liberals argued that profit-sharing in this sense should be compulsory (though the details of this were very controversial). Capital should not be allowed, on this Liberal view, to monopolise pure profit to the exclusion of workers. Capital’s right to income does not stretch that far.

At the same time, Liberals argued that capital’s authority in the firm ought to be limited by workers’ rights to consultation and participation in structures of co-determination. The right of capital to control the firm is not absolute. The right to invest in a firm is conditional, on this view, on accepting workers’ rights to share in authority at various levels of decision-making. Participation rights here can include representation on works’ councils and on firms’ governing bodies. The rationale for this was again in part about alleged work relations and productivity, but also about inherent justice. In the words of one Liberal party report from the 1960s:

   Just as there is a difference between a citizen and a mere subject, so there is a difference between an employee who is simply hired by his company and one who shares, officially and formally, in the ultimate power to determine the company’s aims and call its directors to account.[3]

Indeed, for some more radical liberals/Liberals the idea of co-determination sometimes gave way to the idea that firms ought to be labour-managed. Firms should be run by their workers. To attract capital, worker-managed firms would of course have to offer a return on investment. But investors would not have a right to directly control the firms themselves. A further step along this road, of course, is to envisage workers owning the firm they manage, either in whole or in part.

We see a vision of this kind in J.S. Mill’s Principles of Political Economy (1848) which argues that ‘the relation of masters and workpeople will be gradually superseded by partnership, in one of two forms:...association of the labourers with the capitalist; in others, and perhaps finally in all, association of labourers among themselves’.[4] And well over a century later, we see Paddy Ashdown, leader of the newly formed Liberal Democrats, returning to the idea of the labour-managed firm: ‘in some cases, the present situation will be reversed…with workers employing capital and even hiring their own management’.[5]

Rights to capital: direct and indirect

Undoubtedly many will find these modifications of the right to capital—the limitation of capital’s income and control rights—too modest. Perhaps in and of themselves they are. But they are just part of the package potentially offered by alternative liberalism. Also important is the way this tradition thinks about the right to capital and the role of collective action in shaping the underlying distribution of wealth.

For much of the twentieth century, the Liberal Party campaigned on the slogan, Ownership for All. The ideal was a society in which all citizens would hold some wealth. In its most radical form, the moral claim is that we have a right to capital as citizens.

At the policy level, Liberals tended for the most part to support rather modest measures to encourage wider ownership, e.g., tax relief for personal saving accounts. Liberals also supported taxation of inherited wealth. Meade considered  how one might structure such a tax to motivate a wider dispersion of inheritances. One might think of these policy ideas as instruments that seek to institute a right to capital indirectly, by means of supposedly helpful incentives and/or targeted assistance.

Another possibility is to link profit-sharing (as described above) to the aim of spreading wealth. One idea that played a part in Liberal debates in the 1960s—though it was never formally adopted as party policy—was to use labour’s profit share to invest in firms’ assets so that, over time, workers would build up their own share in firms’ wealth. (This reflected a wider interest in such ideas at the time in Western Europe, an interest which arguably found its most radical expression in the famous ‘Meidner plan’ developed by the economist Rudolf Meidner at the request of the Swedish trade union movement.)

The most direct way to institute a right to capital, however, is simply to make it a basic right of citizenship. In his Agrarian Justice, published in 1797, Tom Paine argued that every citizen reaching adulthood should receive a capital grant from the state, paid for by a tax on inherited wealth.[6] The proposal resurfaced at intervals during the 19th century. Dane Clouston brought it into Liberal party debate in the 1970s (and he continues to advocate it) and it has recently made a comeback not least due to the efforts of Bruce Ackerman and Anne Alstott in their 1999 book, The Stakeholder Society. The idea of a universal capital grant was taken up in the UK in a modest way by the previous Labour government in the form of the Child Trust Fund,[7] one of the first policies to be abolished by the Coalition government.

Another model of a citizens’ right to capital is what we might term the Citizens’ Trust. Meade was somewhat sceptical about the state owning and running particular firms or industries. However, he thought the state should build up its own set of stocks and shares in what Gerald Holtham terms a ‘community fund’ . In Meade’s vision of what he called ‘Agathotopia’ (the good place, though not the perfect place of utopia), he imagines the community owning something like 50% of the nation’s productive assets in this way. The return on this national asset or community fund can then be paid out to the citizenry as a social dividend. A real-world example of what Meade has in mind is the Alaska Permanent Fund. This invests revenue derived from the sale of mineral rights and pays out a modest annual return to every Alaskan citizen.

Extending the Citizens’ Trust idea: basic income

In Meade’s model of the Citizens’ Trust collective asset ownership is seen as a way of securing a basic income: an income paid to every citizen as of right with no means test or work-related condition. However, we don’t necessarily have to think of basic income as something delivered solely through a Citizens’ Trust. Another, complementary, possibility is to consider how the tax-transfer system can be structured to provide a basic income.

There is, again, considerable support for this in the tradition I am calling alternative liberalism. One proposal, currently floated by the Citizens’ Income Trust in the UK, is to fold most existing cash benefits and tax reliefs into a basic income scheme. Another long-standing idea seeks to link specific natural resource taxes to the funding of a basic income. One strand in the liberal philosophical tradition, for example, argues that natural resources such as land are fundamentally the property of all. If individuals wish to use those resources for private purposes, they may do this. But they must pay the community for the privilege. Taxes, e.g., a land value tax, can be used to ‘charge’ natural resource users for their appropriation of part of the commons. The funds can then be recycled to citizens as a basic income, reflecting their right to an equal share of the underlying resources.

Alternative liberalism in practice?

A society designed to satisfy the aspirations of alternative liberalism would look rather different to our own, though familiar in other ways. Some assets would remain privately-owned, though the distribution would perhaps be more equal due to the effects of inheritance tax and basic capital schemes. Many citizens would sell their labour-power to make a living, but the context would be reshaped somewhat by rights of participation in firm decision-making and, not least, by a basic income. Though technological developments might put downward pressure on labour’s share of national income, workers would be compensated for this by their greater access to the return on capital. There is reason to think that such a society would be more distributively and relationally egalitarian than our own. With such measures backed up by strong trade unions, quality public services and other social security payments (such as to cover the additional living costs of disability), a society of this kind would certainly look very different to the scenario otherwise predicted by Piketty.

But can alternative liberalism connect with political practice?

As the discussion above suggests, alternative liberalism did influence thinking in mainstream UK politics in the 20th century. Although the Liberal party was quite marginal for most of the century, the tradition also had some support within the Labour party and, in the 1980s, the Social Democratic Party. However, even then, its impact on actual policy was limited. And, in the last couple of decades, alternative liberalism has struggled to retain a hold within the mainstream ‘centre left’.

Nevertheless, there remain echoes of it in Liberal Democrat and Labour proposals for ‘mansion taxes’. Labour MP David Lammy proposes a shift to taxation of unearned wealth from taxation of income and that we adopt power-sharing and profit-sharing in companies in his 2011 book Out of the Ashes. Researchers at the centre-left think-tank IPPR have also recently explored forms of power-/profit-sharing (Lawton and Lanning 2013, Lawrence and MacNeil 2014), while Martin O’Neill has argued that Labour’s big idea of ‘predistribution’ should be developed in terms of Meade-style notions of ‘property-owning democracy’.

We can also see an interest in some of the ideas associated with this tradition in green and emerging social movement thinking. Amelia Womack, deputy leader of the Green Party of England and Wales, has argued that all workers should have the right to convert their firm into a co-op, a proposal that is now that Party’s policy. The New Economics Foundation’s work on tackling economic inequality has recently included proposals for wider employee share ownership, community share ownership, profit-sharing, and a land value tax linked to a ‘citizen endowment’. Guy Standing’s attempt to imagine a ‘Precariat Charter’ to address inequalities of power and material insecurity in the contemporary labour market includes proposals for basic income and, as also suggested by Angela Cummine, to develop and use Sovereign Wealth Funds in a manner akin to a Citizens’ Trust. Many of these proposals also feature in an attempt to explore a  ‘republican’ political economy in an e-book edited by myself and Niki Seth-Smith.  There is much common ground, too, with the ideas for ‘community-wealth building’ being developed very concretely by the Democracy Collaborative in the US, though there is a stronger emphasis in their work on the need to root capital in specific places than one usually finds in the alternative liberal tradition. The Little Book of Ideas produced by Occupy London’s Economics Working group has entries on basic income, employee share ownership and land value tax. Basic income in particular seems to be emerging as a core element of a post-Occupy perspective on what a new economy should involve.

At times in the past, alternative liberalism has been an intellectual tradition largely confined to a technocratic elite at some distance from popular movements for social justice.  But as new popular movements try to articulate a way forward from neoliberalism, the tradition of alternative liberalism has a lot to offer. Perhaps, as some of its ideas become grounded in such movements, they will find the political traction they lacked for much of the twentieth century.

My thanks to Martin O’Neill for comments on an earlier draft.

Stuart White is a political theorist at Oxford University. He is interested in the relationship between democratic citizenship and the economy. He is an editor of the Great Charter Convention at openDemocracy.

[1] James Meade, Efficiency, Equality, and the Ownership of Property (London: Allen and Unwin, 1964).

[2] See Stuart White, ‘“Revolutionary Liberalism”? The Philosophy and Politics of Ownership in the Post-War Liberal Party’, British Politics 4 (2), 2009, pp. 164-187.

[3] Liberal Party, Industrial Affairs (London: Liberal Party, 1962), p. 23.

[4] John Stuart Mill, in Donald Winch, ed., Principles of Political Economy, Books IV and V (Harmondsworth: Penguin, 1970 [1848]), p. 129.

[5] Paddy Ashdown, Citizen’s Britain: A Radical Agenda for the 1990s (London: Fourth Estate, 1989), p. 113.

[6] Thomas Paine, ‘Agrarian Justice’, in Michael Foot and Isaac Kramnick, eds., The Thomas Paine Reader (Harmondsworth: Penguin, 1987 [1797]).

[7] Rajiv Prabhakar, The Assets Agenda (Basingstoke: Palgrave, 2008).


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Thu Nov 13, 2014 8:41 pm

Predlažem da ovaj topik pretvorimo u all purpose topik o levim alternativama neoliberalizmu. Ese svi slažu? Slažu se! (Dobro ovo samoupravljanje!)

U tom smislu:


Kultura je najvažniji ideologem stvarnosti

Kulturoskop [1] Intervju



<

Kultura je najvažniji ideologem stvarnosti



Razgovor s Borisom Budenom dotakao je pitanja tranzicije, fašizma kao "nove internacionale", politike i nasilja te kulturne paradigme u Hrvatskoj.
Razgovarao: Srđan Sandić

Boris Buden, teoretičar kulture i filozof, svojim je uvidima precizno secirao mračne 1990-e, a s krizom se ponovno uprisutnio na domaćoj sceni. Eseje je tijekom devedesetih objavljivao uglavnom u Arkzinu, u kojem je bio i urednik, a kasnije su okupljeni u zbirci Barikade. Na našim su mu prostorima objavljena djela Kaptolski kolodvor, Vavilonska jama, Zona prelaska - o kraju postkomunizma
Povodom ovom razgovoru nedavno je objavljena knjiga eseja i razgovor sa Želimirom Žilnikom Uvod u prošlost koja je dio istraživanja Centra za nove medije_kuda.org [3] i suradnika. Istraživanje se temelji na analizi društvenog, kulturnog i intelektualnog nasljeđa bivše Jugoslavije, Vojvodine i Novog Sada, kroz projekte Trajni čas umetnosti, Medijska ontologija i Političke prakse (post-)jugoslovenske umetnosti.
 
KP: U vašim prethodnim istupima zanimljivim su mi se činile vaše interpretacije tranzicije. Taj mi se termin čini kao izgovor za nedjelovanje i opravdavanje neuspjeha, kako na političkom tako i ekonomskom planu, u postizanju stoljećima žuđenog nacionalnog ostvarenja. Je li se tranzicija uopće dogodila? Možemo li sličnu prividnost pripisati demokraciji i kapitalizmu? 
B.B.: Ne mislim da se tranzicija nije nikada dogodila, naprotiv, ona je nažalost s uspjehom dovršena, pitanje je samo što podrazumijevamo pod tim procesom, njegov normativno ideološki telos ili njegove realne efekte. Dakle, s jedne strane tranzicija je dovršena jer je iscrpljen njen mobilizacijski potencijal, obećanje uspješnog dostizanja Zapada, konačne realizacije liberalne demokracije i sveopćeg ekonomskog prosperiteta pod uvjetima minimalnih ili nikakvih društvenih konflikata. S druge strane dovršena je integracija Hrvatske a u neku ruku i ostalih zamalja regije u evropski odnosno globalni kapitalizam, dovršena je, uglavnom, njihova neoliberalna transformacija, one su zauzele mjesto na periferiji razvijenog Zapada, u društvu losera, u društvu onih politički nemoćnih, kulturno beznačajnih i ekonomski iskorištavanih. U Hrvatskoj, konkretno, dovršen je raspad društva s jedne strane na neuke, sve zatucanije mase jeftine radne snage, mase u procesu represivne lumpenproletarizacije čija je jedina šansa u tome da se njihov rad proda još jeftinije na međunarodnom tržištu i s druge strane na elitu privilegiranih, bilo da je riječ o novoj kompradorskoj eliti koja servisira zahtjeve odnosno izvršava naredbe centra bilo o eliti parazita, rentijera koji legitimiraju svoje privilegije, svoj život na račun države, svojim besmrtnim ratničkim zaslugama, neka novovjekovna replika onog ratničkog plemstva iz kojeg je svojedobno oformljena klasa feudalnih gospodara. 
Naravno sve se je to dogodilo pod uvjetima demokracije, odnosno, kako tranzicijska ideologija to prikazije, pod uvjetima jedne još-ne-demokracije. Ta tranzicijska ideologija još uvijek je naime aktualna u rijetkim liberalnim kritikama hrvatske stvarnosti. Liberalni kritičari hrvatske stvarnosti nastupaju sa stajališta kod nas još neostvarenih liberalno demokratskih ideala. Za njih je nacionalizam na primjer ostatak loše nedemokratske prošlosti koji će se jednoga dana, kada u tranzicijskom razvoju dostignemo Zapad, valjda rasplinuti sam od sebe, odnosno postati društveno marginalni fenomen koji će jaka, demokratska, liberalna građanska javnost s lakoćom kontrolirati. Nacionalizam, ili bolje reći njegova danas kod nas još uvijek aktualna klerofašistička forma, bio je otpočetka sam motor tranzicije, onaj mehanizam koji je omogućio radikalnu promjenu vlasničkih odnosa i uspostavu autoritarne dominacije neoliberalnih vrijednosti odnosno njihovih domaćih političkih zastupnika kako u primitivno hadezeovskoj tako i u sofisticiranijoj narodnjačko esdepeovskoj varijanti. 
 
Spoiler:
KP: Za gotovo sve zemlje regije se čini kao da opstaju u limbu statusa quo. Stvarni problem gurnuti su pod tepih, dok se politika provodi na razinama koje su isključivo u interesu elita, dakako sinergijskom interesu političkih i tržišnih. Što ta "društva" još uvijek održava na životu? 
B.B.: Na životu ih drži stara thatcherovska logika: there is no alternative. Nitko na ovim prostorima ne vjeruje da je uopće moguće živjeti bolje i dostojanstvenije. Čak i kada su ljudi svjesni prava koja su izgubili, ili bolje reći, kojih su se sami odrekli, čak kad su svjesni toga da su danas odrasle generacije koje žive gore od generacije svojih roditelja, oni misle da nije bilo i da nema alternative. Sve što se dogodilo bilo je nužno kao što je i sve što im se događa jednako tako nužno. Riječ je o potpunoj nemoći, nekoj vrsti epohalne apatije, fatalizma koji je paralizirao ne samo kritičko mišljenje odnosno volju za promjenom nego i sam osjećaj za stvarnost. Riječ je o apatiji i nemoći koji premda performativno strukturiraju samu realnost, sami su duboko nerealni, a to znači u osnovi ideološki.
 
KP: Proteklu je godinu ponajviše obilježio referendum o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. To vrijednosno pitanje snažno je polariziralo društvo. Dok su se u raspravi desno i lijevo krilo jasno pozicionirali, srednja je struja cijelu priču pokušavala relativizirati kroz financijske aspekte i troškove referenduma u vremenu krize. To relativiziranje užasa klerofašističkih zahtjeva, kao što je referendum o braku ili pak nadolazeća opasnost referendumskog odlučivanja u pravima nacionalnih manjina, možda je i najopasnije u tim iskonstruiranim sukobima. Pritom je političko pitanje par excellence prevedeno u sferu građanske odgovornosti. 
B.B.: Problem s tim stavovima upravo i jest u tome da oni politiku svode na pitanje građanske odgovornosti, tako da se činjenica sveopće povijesne regresije, činjenica koja se na području ekonomije, kulture odnosno u cjelini društvenog života ne može više poricati, percipira kao nedostatak te iste građanske odgovornosti, tj. posljedica zaostalosti u razvoju građanske kulture, odnosno, kako se to često u najgorem vulgarnomaterijalističkom smislu tumači kao nerazvijenost takozvane srednje klase, za koju se automatski pretpostavlja da je društveno otjelovljenje liberalne demokracije, vladavine prava i takozvane zapadne ili evropske kulture. Teza ukratko glasi: kada bismo imali razvijenu srednju, građansku klasu u društvu bi vladale liberalnodemokratske, evropske, zapadne vrijednosti pa bi valjda na referendumu pobijedila tolerancija prema LGBT zajednici a na paradama ponosa sudjelovale bi široke građanske mase uživajući u dobroj zabavi. Nažalost nemamo je, odnosno preslaba je da bi nametnula svoje vrijednosti primitivnim narodnim masama, zbog čega opća razina kulture ostaje ispod zapadnog, evropskog nivoa. Čitav se problem potom ukazuje kao kulturni problem, tj. problem kulturne razlike između Hrvatske i evropskog zapada, odnosno čitav problem postaje problem još nedovršene tranzicije, dakle potrebno je još vremena, još dostizanja zapada, kulturnog usavršavanja, odgoja i edukacije za demokraciju, itd. Ukratko, problem se uopće ne pojavljuje kao politički, odnosno njegova politička logika svedena je na pitanje identitetske razlike, na kulturnu logiku onoga što se zove identity politics. 
U tom kontekstu treba shvatiti i onaj poziv da se okrenemo pravom pitanju, a to je pitanje ekonomije. Naime, taj poziv također počiva na pretpostavci da ekonomija nije sfera političkog, pretpostavci koja je ugrađena u sam temelj građanske ideologije. Okrenuti se ekonomiji tu ne znači politizirati tu sferu, razotkriti u njoj sukobljene interese i ući u politički sukob oko tih suprotstavljenih interesa, zauzimajući jednu ili drugu strane. Naprotiv, ekonomski problem izgleda kao neka smetnja ili bolje reći kvar u sistemu koji treba otkloniti pa da sve bude u redu. Kao da je na primjer pokvaren kotlić u zahodu, voda curi i treba nam kvalificirani vodoinstalter da to dovede u red. Konkretno, trebaju nam valjda kompetentni ekonomski stručnjaci, takozvani profesionalci koji će ekonomiju popraviti tako da ona dobro funkcionira i donosi boljitak društvu.
Kao što se to okretanje ekonomiji ne zamišlja kao pokretanje političkih sukoba oko ekonomskih pitanja, recimo sukoba oko pitanja vlasništva, oko radničkih prava, ili što je naročito aktualno, oko uloge banaka u podjarmljivanju ljudi, u njihovom satjerivanju u dužničko ropstvo, tako se i u pitanju prava LGBT zajednice odnosno prava manjina cijelo vrijeme izbjegava otvoreni sukob s političkim subjektima koji ugrožavaju ta prava, s logističkim, institucionalnim, ukratko strukturnim nositeljima antimanjinske propagande i politike, u prvom redu s Hrvatskom katoličkom crkvom odnosno udrugama dragovoljaca koji su u oba slučaja financirani od države. Doista valja postaviti pitanje: ako je već svakome jasno da se Crkva bavi politikom, zašto se onda i mi ne bismo politički bavili Crkvom. Lakše je međutim jednom godišnje, zaštićen policijom, prošetati se s jednom od manjina na nekoj od parada ponosa, kao hodajuće, da ne kažem paradirajuće domaće otjelovljenje zapadnih liberalno demokratskih vrijednosti, nego se otvoreno politički suprotstaviti Crkvi, dovesti u pitanje njenu legitimaciju u ideologiji hrvatskog nacionalizma, njene društvene privilegije, njenu pogubnu ulogu u obrazovanju mladih generacija, njen kulturni primitivizam, njenu sveprisutnost u državnoj politici. Riječ je o tome da treba jednostavno i otvoreno reći da je Crkva politički protivnik i pozvati na otvoreni sukob s tim protivnikom. Treba tražiti izbacivanje crkve iz škola, iz državnog proračuna, iz kulturne identifikacije, itd. Da skratim, problem nije u nedostatku građanske odgovornosti, nego u ideološkom uvjerenju da je građanska odgovornost bez radikalne politizacije društvenih problema u stanju promijeniti danu realnost.  
 
KP: Fašizam kao pojava sve je prisutniji u zapadnim evropskim društvima. Matija Babić će biti priveden na ispitivanje, a nogometaš Joe Šimunić skandira pred 30 000 ljudi ustaški pozdrav nakon čega slobodno šeće gradom. Mainstreamski mediji se uglavnom bave raznoraznim trivijalnostima, s jedne strane se deklarativno bore za zaštitu ljudskih prava, dok ih istodobno na praktičnoj razini unutar sebe dokidaju. Sve u svemu čini se da politika i nasilje u Hrvatskoj ostvaruju dosta uspješnu suradnju. Da malo preoblikujem Močnikovo pitanje – koliko i do kada fašizam?
B.B.: Sve sam skeptičniji prema upotrebi pojma fašizma. To mi se čini previše optimistički. Počiva naime na naivnom uvjerenju da je protivnik s kojim se suočavamo onaj stari jednom već potučeni neprijatelj. A što ako je riječ o fenomenu koji bi upravo zato što je nov i još neviđen mogao biti i puno opasniji od onoga što još uvijek zovemo fašizam? Pogledajte na što smo sve u međuvremenu šutke pristali, štoviše, smatramo to sastavnim dijelom demokratske normalnosti – najrazvijenije zemlje zapada, a u njihovoj vojnoj alijansi i Hrvatska s njima, kao šegrt u radionici velikog rabijatnog gazde vode ratove bez ikakve politički smislene logike, ratove koji ne samo da se ne mogu dobiti nego za sobom ostavljaju pustoš odnosno čine stvarnost gorom nego je bila. Pogledajte Afganistan i Irak, odnosno nesagledive posljedice neuspjelih ratničkih avantura zapadne vojne alijanse, koje su, da ne zaboravimo, dobile takozvanu demokratsku legitimaciju na osnovi najbrutalnije manipulacije i obmanjivanja javnosti. Zapadne intervencije ostavljaju za sobom pustoš, smrt, uništavaju koliko toliko funkcionirajuće države na čijim ruševinama niču getoizirane identitetske zajednice u ratovima do međusobnog istrebljenja.
Tu se kod nas netko uzbuđuje zbog onoga što je Udba činila po Njemačkoj prije tridesetak godina. A ekstralegalne likvidacije ljudi na stranim teritorijama, likvidacije koje uključuju stravične kolateralne žrtve, danas su normalna praksa u takozvanom ratu protiv terora. Kad u Pakistanu ili Jemenu dronovi pogode svatove umjesto nekog terorista Al qaede, pa pobiju pedesetak nevinih ljudi, žena, djece, onda nikome ne pada na pamet da je riječ o zločinu. Zašto Pakistan ili Jemen nemaju pravo tražiti izručenje direktora CIA-e, da mu se sudi zbog onoga za što je optužen Perković – nelegalnih likvidacija na teritoriju strane zemlje? Naravno svi se smiju već pri samoj pomisli na tu mogućnost. Pa ipak to je realnost na koju smo pristali šutke, realnost ne vladavine prava nego zakona jačeg, realnost koju, ne znam na osnovu čega, nazivamo ne samo demokratskom nego je proglašavamo svojim povijesnim uzorom. Ili, Hrvatska je postala članica Evropske unije na čijim krvavim granicama ginu tisuće ljudi. Zašto ti ljudi riskiraju svoj život da bi došli u Evropu? Zato što im je uskraćeno pravo na slobodno kretanje, pravo koje stanovnici zapadnih zemalja svojataju kao nešto samorazumljivo, nešto što im gotovo prirodno pripada. Pa ipak, to što drže svojim pravom uskraćuju drugima. I ponovo, nitko se ne uzbuđuje. Sve je to normalno i samorazumljivo. I zove se ne fašizam nego demokracija. I nije se dogodilo prije trideset ili sedamdeset godina, nego se događa svaki dan pod našim nosevima. I nikome ništa. 


KP: Tvrdite da je fašizam "nova internacionala", prepoznajete ga i u predgrađima Berlina gdje čak postoje "oslobođene zone". Možete li malo približiti stanje u tom gradu? 
B.B.: Živim kao i mnogi drugi u prostoru i vremenu punom proturječja i ambivalentnih stanja. U jednom dijelu grada suživot ljudi najrazličitijih kulturnih i drugih identifikacija činjenica je trivijalne svakodnevnice, nešto što uopće ne primjećujete jer je postalo neprepoznatljivi dio normalnosti, dok u drugom dijelu grada veliki broj sugrađana iz onog prvog kvarta nema pristupa, odnosno treba računati s tim da će, kroči li u taj dio, biti izloženo šikaniranju ili nečemu još gorem. Riječ je o takozvanim nacionalno oslobođenim zonama u okolini Berlina odnosno u dijelovima tog grada u kojima bande skinsa zavode red i čiste kvartove od stranaca svih vrsta. Ali to nije nikakva specijalnost Berlina ili Njemačke, koji su u usporedbi s nekim drugim dijelovima Evrope primjer tolerancije i mirnog suživota razlika. Sjetimo se samo što se dogodilo u Mađarskoj odnosno što se događa u Hrvatskoj. Ono, međutim, što je važno upravo je nemogućnost da čovjek kaže da živi u nekom društvu jer taj iskaz više nema nikakvu realnu vrijednost - čovjek živi u ovom ili onom segmentu onoga što je nekada bilo društvo, a za što još uvijek nismo našli adekvatno ime.


KP: Iako je nemoguće izolirati jedan, jedini problem kao temeljni, ipak me zanima koji biste izdvojili u kontekstu recentne političke zbilje u Hrvatskoj? 
B.B.: Tko sam ja da definiram taj problem. Pa postoji u Hrvatskoj već oformljenja grupa mladih kritičara hrvatske stvarnosti, koja ne samo da su u stanju jasno artikulirati probleme nego su se već i sami politički artikulirali u srazu s tim problemima. U najmanju ruku od trenutka studentske pobune prije par godina, Hrvatska ima novi subjekt ideološke, kulturne i političke kritike svoje stvarnosti, subjekt koji govori jezikom suvremenosti, koji je svjestan epohalnog konteksta ovih bijednih hrvatskih prilika i koji se više nikada neće dati ušutkati. Dakle umjesto da ja tu natucam o tome što je glavni problem poslušat ću njih što o tomu kažu. Oni su svakako bolje informirani od mene.  
 
KP: Unatoč doista radikalnim situacijama, odnosno uvjetima u kojima ljudi žive, puno će se prije suprotstaviti kritici koja to stanje prepoznaje i na njega ukazuje. Nju će opisat kao "radikalnu", "neumjerenu", namjesto da takvim opisuju proizvođača te iste situacije. 
B.B.: Jednom, prije skoro dvadeset godina napisao sam da su Hrvati oportunisti iz strasti. To je danas još aktualnije kad je logika života bez alternative uobličila suvremenu hrvatsku stvarnost. Svi ulažu ogromne napore u to da prepoznaju mainstream kako bi mu se priključili očekujući ne samo da će dobro naplatiti svoju servilnost nego i da će tek u tom mainstreamu uspjeti napraviti nešto smisleno. Sjećam se tada sam kritizirao jedno važno ime hrvatske kulture, intelektualca koji je opisao svoj navodno kritički, subverzivni stav u odnosu na onu jadnu hrvatsku stvarnost nemogućom metaforom: plutati uzvodno. Riječ je o ideji da te, kad uhvatiš glavnu maticu, ona nekim čudom vuče uzvodno, drugim riječima da su kritika, otpor i pobuna mogući naprosto na taj način da se jednostavno prepustiš matici da te nosi, dakle iz apsolutne pasivnosti, tromosti, iz čistog oportunizma. Do danas ta metafora najprecizije opisuje kritičku aktivnost tipičnog hrvatskog intelektualca. On je čudo fizike doduše bez ikakva kritičkog efekta.
 
KP: Nedavno ste objavili knjigu eseja i razgovor sa Želimirom Žilnikom, Uvod u prošlost, u kojoj se, između ostaloga, bavite životom u SFRJ, pokušavate dati odgovor na pitanje je li Tito bio diktator, a tu je i pregršt zanimljivih detalja o Žilnikovom fascinantnom filmskom opusu. Zanimljiva mi je bila vaša teza da se kultura "ne zbiva u nekakvom unaprijed zadanom ekonomskom, političkom i društvenom kontekstu; ona je kao takva uvijek već i ekonomska činjenica i politički faktor i društveni proizvod". Kakva je kulturna paradigma samostalne Hrvatske?
B.B.: Tradicionalni pojam kulture kao samostalne sfere unutar društva, recimo autonomne, kako se to slavodobitno ističe, još uvijek je sveprisutan i samorazumljiv u Hrvatskoj. Dakle nije problem u Hrvatskoj nekakva tradicionalna kultura, nego upravo tradicionalno shvaćanje kulture kao te samostalne sfere. Ostalo je tek niz logičnih odnosno neizbježnih nesporazuma, bilo da je riječ o nekim takozvanim kapitalnim kulturnim projektima kao što je skupi MSU koji očigledno nije u stanju razviti djelatnost u skladu sa svojim infrastrukturnim kapacitetima, pa guta pare umjesto da ih donosi, mjesto je kulturne potrošnje umjesto da je mjesto proizvodnje.  
Ali s druge strane nije to ništa nelogično u zemlji u kojoj je Ivan Aralica akademik. U zemlji u kojoj se izložba Vojina Bakića proglašava kulturnim događajem godine dok u isto vrijeme nitko ne postavlja pitanje odgovornosti – ne samo konkretne, individualne nego upravo ideološke – za uništavanje njegovih spomenika. U toj istoj zemlji Crkva legitimira svoje društvene privilegije ne činjenicom sveprisutne vjere, nego svojim kulturnim poslanjem, kulturnim dakako u identitetskom smislu. Ako ne ideš u crkvu nisi pravi Hrvat – to dakako nema nikakve veze s vjerom u boga nego s kulturnom identifikacijom. Crkva je kulturna pojava i to ona sama priznaje. U tome je ujedno i njena politička legitimacija, kao i opravdanje za njenu kulturnu destruktivnost.
Uostalom sama hrvatska država je također kulturna tvorevina, legitimira se takozvanom tisućljetnom hrvatskom kulturom. Kultura je dakle najvažniji ideologem hrvatske stvarnosti. I to je ono što treba imati na umu kad govorimo o kulturi. Ona je dakle sve prije nego neka samostalna autonomna sfera u društvu. Tek kad toga postanemo svjesni možemo otvoriti važna kulturna pitanja. Najvažnije od svih je hegemonija konzervativnih kulturnih vrijednosti, odnosno pitanje razornog djelovanja tih vrijednosti na kulturnu proizvodnju u užem smislu. Evo baš danas su novine prenijele vijest CNN-a o najružnijim spomenicima na svijetu. Na slici je Džamonjin spomenik u Podgariću, a onda su naše novine dodale još i slike srušenog Bakićeva spomenika, Bogdanovićevog spomenika u Jasenovcu, dakle najkvalitetnije radove jugoslavenske apstraktne plastike, jedinstvene u svijetu, klasika našeg visokog modernizma, ono estetski najvrijednije što imamo i čime se možemo ponositi. I onda se uz pomoć CNN-a pljuje po tome kao nečemu ružnome, štoviše najružnijem na svijetu još jednom se pljuje po Bakićevu spomeniku koji je već jednom uništen, na neki način CNN opravdava one dinamitaše koji se također nisu dali fascinirati nikakvom ljepotom apstraktne umjetnosti nego su je držali bezvrijednom. To je taj kolonijalni mentalitet u kojem se poništavaju vlastita kulturna i umjetnička dostignuća, obezvrijeđuje vlastito kulturno nasljeđe dok se istodobno lupeta o tisućljetnoj kulturi. A naslov je bio, da podsjetim: "Jugoslavenski spomenici koje je naručio Tito među najružnijima u svijetu". Savršena koordinacija između zapadnog kulturnog primitivizma i domaćeg antikomunističkog barbarstva. Uostalom Džamonjin spomenik u Podgariću u svojoj estetskoj vrijednosti neusporediv je s kičom američkog Mount Rushmorea, skulpturom američkih predsjednika uklesanih u stijenu. 
Ali pitanje koje bismo trebali postaviti je načelno hrvatska nacionalistička mržnja prema modernizmu. To je kulturna paradigma samostalne hrvatske države, točka u kojoj ona pada daleko ispod za nju nedostižnog dometa jugoslavenske kulturne proizvodnje. To je danas klasika, ono najviše što je uopće u hrvatskoj kulturi stvoreno i što ona danas nema snage ponoviti.


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 1840
Join date : 2012-02-12

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by шумидер-модер on Thu Nov 13, 2014 9:52 pm

Au, na pomolu je, evo nama prvog cupanja za kosu ovde .


Murderface wrote:Predlažem da ovaj topik pretvorimo u all purpose topik o levim alternativama neoliberalizmu. Ese svi slažu? Slažu se! (Dobro ovo samoupravljanje!)

Osnovni hendikep moderne levice i njene buducnosti je iskljucivo odnos prema politickom nasilju: istorijski obelezena kao nasilnica, levica taj teret nosi kao balast koji joj ne da da se pomeri sa mrtve tacke nastale padom Berlinskog zida i desavanjima posle.
I kuso i repato je dizalo onu stvar na levicu i levicare, zapusivalo joj usta i izbijalo argumente, podsecanjem na navodnu nasilnu prirodu levice i njenu nasilnu tradiciju.
Levica je nasela i nalazi se u permanentnoj defanzivi, upravo zbog tog istorijskg balasta, dok se svi drugi komotno sluze nasiljem.

Danas, ovog trenutka, moguce je random nabrojati najmanje 10 rezima u svetu koji po svim civilizovanim uzansama zasluzuju da budu obarani nasilno; nebitno je pritom da li se radi o takozvanim levim ili desnim.
Apsurd je da levica kao politicka snaga nema u svojoj ponudi primenu nasilja u politicke svrhe, apsurd je da nema ni u tragovima teorijske razrade nasilnog odgovora na nasilje, apsurd je da je prepustila primenu nasilja institucijama kakve su Armija ili Ratno vazduhoplovstvo SAD koji se pred svetom i istorijom kite kao bajagi obaranjem diktatura.
Prosla su vremena jalove nemacke, italijanske ili juznoamerickih gradskih gerila, koncept je bankrotirao ili bio usisan od strane metastazirajuceg liberalizma, nisam siguran ni da li bi ponovo citanje Fanona danas imalo smisla, ali cinjenica je da modernoj levici leba nema bez uvodjenja u pricu i problema nasilja ali i razrade prakticnih modela njegove primene.


_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Thu Nov 13, 2014 10:01 pm

Pa Buden kaže nešto vrlo slično, a i slično onome što si ti pisao na topiku o dva totlaitarizma, o novoj pretnji koja možda i nije prepoznatljivo fašistička, ali nije ništa manje opasna.



KP: Fašizam kao pojava sve je prisutniji u zapadnim evropskim društvima. Matija Babić će biti priveden na ispitivanje, a nogometaš Joe Šimunić skandira pred 30 000 ljudi ustaški pozdrav nakon čega slobodno šeće gradom. Mainstreamski mediji se uglavnom bave raznoraznim trivijalnostima, s jedne strane se deklarativno bore za zaštitu ljudskih prava, dok ih istodobno na praktičnoj razini unutar sebe dokidaju. Sve u svemu čini se da politika i nasilje u Hrvatskoj ostvaruju dosta uspješnu suradnju. Da malo preoblikujem Močnikovo pitanje – koliko i do kada fašizam?
B.B.: Sve sam skeptičniji prema upotrebi pojma fašizma. To mi se čini previše optimistički. Počiva naime na naivnom uvjerenju da je protivnik s kojim se suočavamo onaj stari jednom već potučeni neprijatelj. A što ako je riječ o fenomenu koji bi upravo zato što je nov i još neviđen mogao biti i puno opasniji od onoga što još uvijek zovemo fašizam? Pogledajte na što smo sve u međuvremenu šutke pristali, štoviše, smatramo to sastavnim dijelom demokratske normalnosti – najrazvijenije zemlje zapada, a u njihovoj vojnoj alijansi i Hrvatska s njima, kao šegrt u radionici velikog rabijatnog gazde vode ratove bez ikakve politički smislene logike, ratove koji ne samo da se ne mogu dobiti nego za sobom ostavljaju pustoš odnosno čine stvarnost gorom nego je bila. Pogledajte Afganistan i Irak, odnosno nesagledive posljedice neuspjelih ratničkih avantura zapadne vojne alijanse, koje su, da ne zaboravimo, dobile takozvanu demokratsku legitimaciju na osnovi najbrutalnije manipulacije i obmanjivanja javnosti. Zapadne intervencije ostavljaju za sobom pustoš, smrt, uništavaju koliko toliko funkcionirajuće države na čijim ruševinama niču getoizirane identitetske zajednice u ratovima do međusobnog istrebljenja.
Tu se kod nas netko uzbuđuje zbog onoga što je Udba činila po Njemačkoj prije tridesetak godina. A ekstralegalne likvidacije ljudi na stranim teritorijama, likvidacije koje uključuju stravične kolateralne žrtve, danas su normalna praksa u takozvanom ratu protiv terora. Kad u Pakistanu ili Jemenu dronovi pogode svatove umjesto nekog terorista Al qaede, pa pobiju pedesetak nevinih ljudi, žena, djece, onda nikome ne pada na pamet da je riječ o zločinu. Zašto Pakistan ili Jemen nemaju pravo tražiti izručenje direktora CIA-e, da mu se sudi zbog onoga za što je optužen Perković – nelegalnih likvidacija na teritoriju strane zemlje? Naravno svi se smiju već pri samoj pomisli na tu mogućnost. Pa ipak to je realnost na koju smo pristali šutke, realnost ne vladavine prava nego zakona jačeg, realnost koju, ne znam na osnovu čega, nazivamo ne samo demokratskom nego je proglašavamo svojim povijesnim uzorom. Ili, Hrvatska je postala članica Evropske unije na čijim krvavim granicama ginu tisuće ljudi. Zašto ti ljudi riskiraju svoj život da bi došli u Evropu? Zato što im je uskraćeno pravo na slobodno kretanje, pravo koje stanovnici zapadnih zemalja svojataju kao nešto samorazumljivo, nešto što im gotovo prirodno pripada. Pa ipak, to što drže svojim pravom uskraćuju drugima. I ponovo, nitko se ne uzbuđuje. Sve je to normalno i samorazumljivo. I zove se ne fašizam nego demokracija. I nije se dogodilo prije trideset ili sedamdeset godina, nego se događa svaki dan pod našim nosevima. I nikome ništa.


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 1840
Join date : 2012-02-12

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by шумидер-модер on Thu Nov 13, 2014 10:10 pm

Video, ali da ponovim, nisam siguran da sam bio dovoljno jasan: moderna levica se odrekla potrebe da definise svoj odnos prema nasilju, sve u strahu da je ne optuze za grehe proslosti.
Moderni svet je sve nasilniji, a sva je prilika da nas prava nasilja tek cekaju: strasan je, nedopustiv, a bice i opasan, zent od priznavanja nasilja kao sredstva politicke borbe.
Taj zent lako moze da skupo kosta levicu: svi drugi se komotno sluze nasiljem, nasilje eskalira, dok se levica skanjera bojeci se prsta u oko zvanog podsecanje na revolucije, na Gulage, na Staljina...


_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Thu Nov 13, 2014 10:13 pm

Pazi, ja mislim da postoji primarnije pitanje od pitanja opravdanog nasilja, a to je - u koju svrhu bi se ono upotrebljavalo. Jer dok ne odgovoriš na to pitanje imaš opasnost da će fascinacija nasiljem postati sama sebi svrha, ili poslužiti kao neki ventil, umesto kao sredstvo.


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 1357
Join date : 2012-02-12

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by Ferenz on Thu Nov 13, 2014 10:20 pm

Rekao bih da anarhosindikalisti ne zaziru od nasilja u svom delovanju, zar ne?
Ako ih se prihvata za levičare?
avatar

Posts : 1840
Join date : 2012-02-12

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by шумидер-модер on Thu Nov 13, 2014 10:25 pm

Mislim da je tvoj odgovor upravo primer odnosa prema nasilju koji gaji moderna levica: usadjena, skoro pavlovljevska briga za opravdanost nasilja, a sve u strahu da nas ne optuze za grehe proslosti.
Donekle si u pravu glede opasnosti koju predstavlja fascinacija nasiljem jer nasilje jeste poprilican zavodnik jer levica jeste platila danak kolateralama pa i zloupotrebama koje nosi svako politicko nasilje.
Ali, u prici o nasilju nema kompromisa: postoji realna opasnost/mogucnost da se sutra na ulicama srpskih gradova razbukti nasilje za koje ce svi biti spremniji od - levice.
A cini mi se da ni globalna prica nije nesto mnogo razlicita.
Nema ni preteranog cinculiranja oko opravdanosti nasilja.

Problem je, izmedju ostalog, i u tome sto i meni - dok ovo kuckam - zastajkuje ruka sve u strahu da ne budem optuzen za zagovaranje nasilja.
Jedno znam: ni jedan novi ili potencijalni fasizam, pa cak ni mnogo bezazlenije pojave koje srecemo u politickom zivotu Srbije, ne mogu biti suzbijene drugacije nego nasilno.
A bojim se da je oslanjanje na institucije i ocekivanje da one zavedu red jalov posao.
Dakle?


Edit: @Ferenc: ne zaziru, ali ja govorim o sistematskoj i teorijskoj razradi nasilja kao sredstva politicke borbe, danas.
A ni jedna levica nema dampfa da tome pristupi i to deklarise iz razloga koje sam vec pomenuo.


_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
avatar

Posts : 1840
Join date : 2012-02-12

Alternativno, samo da se ne vidi znak za obavezno skretanje u levo

Post by шумидер-модер on Sun Mar 15, 2015 8:46 am

http://www.lovesensa.rs/clanci/ljudi-inspiracija/kristina-kljajic-kako-sam-se-odlucila-za-zivot-u-planini

Ma koliko bio skeptican, da ne upotrebim jaci izraz, prema poduhvatima koji su ovako stajlingovani, ima jedna zez:
terminoloski, sve je prepuno izraza kao sto su zajednica, eko, trt, mrt, a postoje neverovatno primereni izrazi koji bi, da se upotrebe, odmah sve izlozili optuzbi za levo, komunjarsko, samoupravljacko.
Dakle:
- komuna
- задруга, inace stari i nekompromitovani izraz na srpskom kome ne bi nista falilo da dobije i neka moderna znacenja

Aj, kibuci su odavno mrtvi, ubio ih znasevecko.


_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Sun Feb 14, 2016 3:42 pm


End Private Property, Not Kenny Loggins


Socialists want a world without private property. But you can keep your Kenny Loggins records.


by Bhaskar Sunkara



To celebrate the release of our new issue, “Up From Liberalism,” subscriptions to Jacobin start at just $14.95.
Dear editor,
I’m interested in socialist ideas, but I’m worried about a few things. Like for one, would I get to keep my Kenny Loggins records?
Can an exception be made for me, or is this going to be a commune-like situation where we have to sit around and talk about our feelings and listen to John Lennon all day?
Thank you,
Kiran T.
Philadelphia, PA


Dear Kiran,
John Lennon’s iconic 1971 single “Imagine” asks listeners to envision a world without possessions, one without greed or hunger, in which the Earth’s treasures are shared by all humanity. It’s not surprising that the song became an anthem for generations of dreamers, but it also captures something about the socialist vision — the powerful desire to end misery and oppression, and help every person reach their fullest potential.
But the picture painted by Lennon’s song might be a bit worrying for those of us who don’t want a world without personal possessions — a sort of global commune where we’re forced to wear hemp bracelets and share our Kenny Loggins records.
Thankfully, socialists are not interested in collectivizing your music. It’s not because we don’t love Loggins. We simply don’t want a world without personal property — the things meant for individual consumption. Instead, socialists strive for a society without private property — the things that give the people who own them power over those who don’t.
The power created by private property is expressed most clearly in the labor market, where business owners get to decide who deserves a job and who doesn’t, and are able to impose working conditions that, if given a fair alternative, ordinary people would otherwise reject. And even though workers do most of the actual work at a job, owners have unilateral say over how profits are divided up and don’t compensate employees for all the value they produce. Socialists call this phenomenon exploitation.
Exploitation is not unique to capitalism. It’s around in any class society, and simply means that some people are compelled to labor under the direction of, and for the benefit of, others.
Compared to systems of slavery or serfdom, the hardships many workers face today are less immediately obvious. In most countries they have real legal protections and can afford basic necessities — a result of battles won by labor movements to limit the scope and intensity of exploitation.
But exploitation is only ever mitigated in capitalism, never eliminated. Consider this (admittedly abstract) example: let’s say that you’re getting paid $15 an hour by a business owner in a stable, profitable firm. You’ve been working there five years, and you put in about sixty hours a week.
No matter what your job is like — whether it’s easy or grueling, boring or exciting — one thing is certain: your labor is making more (probably a lot more) than $15 an hour for your boss. That persistent difference between what you produce and what you get back in return is exploitation — a key source of profits and wealth in capitalism.
And, of course, with your paycheck you’re forced to buy all the things necessary for a good life — housing, health care, child care, a college education — which are also commodities, produced by other workers who are not fully remunerated for their efforts either.
Radically changing things would mean taking away the source of capitalists’ power: the private ownership of property.
In a socialist society — even one in which markets are retained in spheres like consumer goods — you and your fellow workers wouldn’t spend your day making others rich. You would keep much more of the value you produced. This could translate into more material comfort, or, alternatively, the possibility of deciding to work less with no loss in compensation so you could go to school or take up a hobby.
This might seem like a pipe dream, but it’s entirely plausible. Workers at all levels of design, production, and delivery know how to make the things society needs — they do it every day. They can run their workplaces collectively, cutting out the middle-men who own private property. Indeed, democratic control over our workplaces and the other institutions that shape our communities is the key to ending exploitation.
That’s the socialist vision: abolishing private ownership of the things we all need and use — factories, banks, offices, natural resources, utilities, communication and transportation infrastructure — and replacing it with social ownership, thereby undercutting the power of elites to hoard wealth and power. And that’s also the ethical appeal of socialism: a world where people don’t try to control others for personal gain, but instead cooperate so that everyone can flourish.
As for personal property, you can keep your Kenny Loggins records.
In fact, in a society free from the destructive economic busts endemic to capitalism, with more employment security, and necessities removed from the sphere of the market, your record collection would be free from the danger zone because you wouldn’t have to pawn it for rent money.
That’s socialism in a nutshell: less John Lennon, more Kenny Loggins.
In solidarity,
Bhaskar


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Thu Mar 10, 2016 9:15 pm

[size=49]Chasing Utopia[/size]

[size=32]Worker ownership and cooperatives will not succeed by competing on capitalism’s terms.[/size]


by [size=36]Sam Gindin
[/size]


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Wed Oct 26, 2016 6:38 pm

Milutin Mitrović 26/10/2016 |  
Samoupravljanje:
Budućnosti jedne utopije


Preduzeća u SFRJ
Bila mi je pružena prilika da, uz komentarisanje filma “Licem u lice” Branka Bauera, za Obrazovni program RTS2 kažem šta mislim o samoupravljanju. Blagonaklonost voditeljke ipak nije mogla da otkloni uobičajenu stisku s vremenom uz samoskraćivanje izlaganja. Stekao sam utisak da tema zaslužuje obradu u pismenoj, konzistentnijoj formi.
Sve prisutnije u razvijenom svetu, samoupravljanje je kod nas koji smo jedno vreme živeli u takvom sistemu ostavilo relativno malo traga. Ono je pretežno izvrgnuto podsmehu, nerazumevanju i nestalo je zajedno sa razgrabljenom imovinom na kojoj je počivalo. Ne mislim da sve iz samoupravnog konteksta zaslužuje divljenje, ali pažnju svakako. Forme u kojima se ono danas pojavljuje u razvijenom svetu svedoče da ideja demokratizacije upravljanja proizvodnjom i raspodelom ima budućnost.
http://pescanik.net/samoupravljanje-buducnosti-jedne-utopije/


_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
avatar

Posts : 5866
Join date : 2014-12-09

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by uskok i ajduk on Wed Oct 26, 2016 7:20 pm

William Murderface wrote:
http://pescanik.net/samoupravljanje-buducnosti-jedne-utopije/

Grupa inženjera iz preduzeća “14 oktobar – Kruševac”, na savetovanju SKUPS u Vrnjačkoj Banji (koliko sećanje služi 1971. godine) podnela je temeljitu analizu po kojoj postoje samo dve mogućnosti: da se partija reformiše i sustigne privredu koja je uhvatila korak sa svetom, ili da obuzda privredu i vrati je na nivo na kojem može da je kontroliše. Desilo se dakako to drugo, a narednih godina je u Srbiji, koja je bila najeksponiranija, smenjena masa ljudi koji su rukovodili u privredi.
Lavina rušenja “tehno-menadžera” odnela je između 1.200 i 1.600 ponajpre uspešnih privrednika. Jedan od onih koji su “odleteli” bio je i direktor EI Niš Vladimir Jasić, koji je imao nesporan autoritet i iskoristio ga da ubedi radnike kako valja izdvajati znatan deo dohotka u stipendiranje studenata elektrotehnike, odnosno ulagati u stručnost i razvoj, jer bez njih nema budućnosti. Elektronski socijalistički gigant koji je on vodio doprineo je preporodu Niša od palanke ka modernom gradu. U znak sećanja na njega danas postoji samo udruženje penzionera EI Niš koje nosi njegovo ime. Slična je i sudbina Prvoslava Rakovića, koji je stvorio “Zastavu” u Kragujevcu, a onda bio gurnut u zaborav. Vrhunac bezumnog razračunavanja sa napretkom je bilo uništavanje robota instaliranih po preduzećima. U INSI Zemun robot za montiranje satova izbačen je sa sprata kroz prozor i razbijen. 

Занимљиво. 
avatar

Posts : 4699
Join date : 2015-08-14

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by Veletin on Wed Oct 26, 2016 7:26 pm

Факултет организационих наука (ФОН) је основан 1969. године, на захтев великог броја предузећа, са циљем да се привреда ојача драгоценим савременим сазнањима из области организације, менаџмента и информационих система

Поклапа се.
avatar

Posts : 46998
Join date : 2012-06-10

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by William Murderface on Wed Oct 26, 2016 7:30 pm

uskok i ajduk wrote:
William Murderface wrote:
http://pescanik.net/samoupravljanje-buducnosti-jedne-utopije/

Grupa inženjera iz preduzeća “14 oktobar – Kruševac”, na savetovanju SKUPS u Vrnjačkoj Banji (koliko sećanje služi 1971. godine) podnela je temeljitu analizu po kojoj postoje samo dve mogućnosti: da se partija reformiše i sustigne privredu koja je uhvatila korak sa svetom, ili da obuzda privredu i vrati je na nivo na kojem može da je kontroliše. Desilo se dakako to drugo, a narednih godina je u Srbiji, koja je bila najeksponiranija, smenjena masa ljudi koji su rukovodili u privredi.
Lavina rušenja “tehno-menadžera” odnela je između 1.200 i 1.600 ponajpre uspešnih privrednika. Jedan od onih koji su “odleteli” bio je i direktor EI Niš Vladimir Jasić, koji je imao nesporan autoritet i iskoristio ga da ubedi radnike kako valja izdvajati znatan deo dohotka u stipendiranje studenata elektrotehnike, odnosno ulagati u stručnost i razvoj, jer bez njih nema budućnosti. Elektronski socijalistički gigant koji je on vodio doprineo je preporodu Niša od palanke ka modernom gradu. U znak sećanja na njega danas postoji samo udruženje penzionera EI Niš koje nosi njegovo ime. Slična je i sudbina Prvoslava Rakovića, koji je stvorio “Zastavu” u Kragujevcu, a onda bio gurnut u zaborav. Vrhunac bezumnog razračunavanja sa napretkom je bilo uništavanje robota instaliranih po preduzećima. U INSI Zemun robot za montiranje satova izbačen je sa sprata kroz prozor i razbijen. 

Занимљиво. 


Užasi socijalizma



_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije

Re: Ko je rekao samoupravljanje

Post by Sponsored content


    Current date/time is Fri Sep 21, 2018 5:50 pm