Ovo će biti, ispravnije rečeno već jeste jedna od važnijih tema. Otvaram je tekstom Stefana Aleksića
Dug kao apstraktno filozofsko-teorijsko pitanje jedna je stvar, a policy pristupi rešavanju nekih problema u konkretnom društvu potpuno druga, i često se upravo kroz njih mogu dokučiti strukturni uzroci takozvanih reformi. Problem nenaplativih dugovanja, generisan projektom radikalnog osiromašenja stanovništva, a zatim i generisanjem neefikasnosti sudskog sistema smanjivanjem broja zaposlenih, Srbija rešava autsorsingom ‒ gorepomenutim legalizovanjem institucije privatnog izvršiteljstva, iza čijeg se eufemističkog naziva faktički krije ‒ nekad stvari treba nazvati pravim imenom ‒ uterivač dugova. Logika je prosta(čka): pošto su sudstvo i ostale redovne institucije države neefikasne u naplaćivanju dugovanja, to će se rešiti tako što će se dozvoliti da privatni kapital uteruje dugove i naplaćuje svoje usluge. Sem što spada u onu kretensku logiku po kojoj zločin koji se legalizuje prestaje to da bude, demagogija je posve neoliberalna: privatni kapital je inherentno bolji od države, pa otuda i proces privatizacije državnih ingerencija, ovoga puta dela sudskog sistema zaduženog za naplaćivanje potraživanja.