Da li su ljudi, ljudska bića, stoka, пучина једна грдна...
- Posts : 22555
Join date : 2014-12-01
Lako je svoditi rat na snabdevanje kada je 90% protivničke vojske na nekom drugom frontu, a ispred tebe par stotina hiljada onih kojima borba inače nije prijala.
- Posts : 20
Join date : 2012-06-11
Ako je uspeh posle Kaserina i Sicilija nešto o čemu nema šta da se kaže, ok. Za 1943. meni to izgleda odlično.шумидер-модер wrote:Kamikaze wrote:Zbog čega je Paton izvikani general?
Sto se Patona tice, najsmesnije je sto prakticno nema sta da se kaze: isplivao u Severnoj Africi posle debakla kod Kaserina jeste - ali kao jedan od mnogih i sigurno ne najvazniji - odigrao ulogu u americkom sticanju samopouzdanja inace ozbiljno poljuljanom. Njegova harizma nastala je kao plod ocajnicke potrebe da se nadje javni pandan Montgomeriju i to je stampa uspesno uradila - americka javnost je dobila ime za naslovne strane, ime kome su mogle da se pripisu socne izreke i sve sto stampi treba.
Interesantno je da ni jedan od vrhunskih americkih ratnih izvestaca - a govorimo o mozda najvecoj postavi novinara koju je video 20. vek - o Patonu nije imao narocito misljenje, od Pajla do Hersija.
Vojno strucno sto bi se reklo - nema mnogo ni da se prica ni pripoveda; uspesi Patonove 3. armije se mogu pripisati najmanje Patonu; 3. armija se jednostavno nalazila tamo gde se nalazila i zapalo joj je da najdalje i najbrze napreduje sto u leto i jesen '44. bas i nije bilo nesto; zima i uslovna nemacka konsoidacija su promenile stvari, a cinjenica je da je Bredli bio taj kome je, diskretno, ostavljeno da vadi trnje iz one stvari.
Harizma je nešto što je u čoveku, ne vidim da je to nešto što je nastalo od strane medija. Eksploatisano od strane medija, super, šta fali? U svakom slučaju + za harizmu, a - za mrtvo štrebersko puvalo Bredlija. Ovo što kažeš za 3. armiju možeš tako reći i za Bredlija. Jer to je ista linija komande, ako je nešto lako zapalo Patonu zapalo je i Bredliju. Vađenje trnja kod Bastonja je bio Patonov posao.
Pančo Vilja i Paton (skroz desno).
_____
Obey I Bay
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
A zasto bas Panco?Kamikaze wrote:Ako je uspeh posle Kaserina i Sicilija nešto o čemu nema šta da se kaže, ok. Za 1943. meni to izgleda odlično.шумидер-модер wrote:
Sto se Patona tice, najsmesnije je sto prakticno nema sta da se kaze: isplivao u Severnoj Africi posle debakla kod Kaserina jeste - ali kao jedan od mnogih i sigurno ne najvazniji - odigrao ulogu u americkom sticanju samopouzdanja inace ozbiljno poljuljanom. Njegova harizma nastala je kao plod ocajnicke potrebe da se nadje javni pandan Montgomeriju i to je stampa uspesno uradila - americka javnost je dobila ime za naslovne strane, ime kome su mogle da se pripisu socne izreke i sve sto stampi treba.
Interesantno je da ni jedan od vrhunskih americkih ratnih izvestaca - a govorimo o mozda najvecoj postavi novinara koju je video 20. vek - o Patonu nije imao narocito misljenje, od Pajla do Hersija.
Vojno strucno sto bi se reklo - nema mnogo ni da se prica ni pripoveda; uspesi Patonove 3. armije se mogu pripisati najmanje Patonu; 3. armija se jednostavno nalazila tamo gde se nalazila i zapalo joj je da najdalje i najbrze napreduje sto u leto i jesen '44. bas i nije bilo nesto; zima i uslovna nemacka konsoidacija su promenile stvari, a cinjenica je da je Bredli bio taj kome je, diskretno, ostavljeno da vadi trnje iz one stvari.
Harizma je nešto što je u čoveku, ne vidim da je to nešto što je nastalo od strane medija. Eksploatisano od strane medija, super, šta fali? U svakom slučaju + za harizmu, a - za mrtvo štrebersko puvalo Bredlija. Ovo što kažeš za 3. armiju možeš tako reći i za Bredlija. Jer to je ista linija komande, ako je nešto lako zapalo Patonu zapalo je i Bredliju. Vađenje trnja kod Bastonja je bio Patonov posao.
Pančo Vilja i Paton (skroz desno).
Paton ti je ovde statista, Panco je car.
Zezanje na stranu, aj da pocnem od takozvane harizme: Paton je nije imao, dodelila mu je americka stampa, stvorila mu je, u potrazi za likovima kojima se pripisuju jezgrovite izjave, zgodne za naslovne strane, itd, itd...
Pogledaj ovo:
Covek koji nosi kaubojske revolvere sa sedefnom ili vec ne znam od cega drskom: posle Makarturove lule od kukuruznog klipa i cele maskirane ostacima kose teranim preko nje, sta da ti kazem jebi ga: dva najveca i najneukusnija foliranja u WW2.
Amerika nije tokom rata, nije stigla jednostavno, razvila ni jednu uslovno originalnu takticku ili operativnu novinu: ni blizu Nemcima ili Sovjetima koji su grcevito tragali za sve novim i novim nacinima da se to radi bolje i uspesnije, od koriscenja zadnjeg nagiba, preko takozvane duboke bitke...
Monumentalni uspeh da se od kopnene vojske koja je brojala nekih 150,000 ljudi napravi, stvori vojska od 10,000,000 ljudi je americki uspeh, nezapamcen u istoriji i njemu nisu kuovali generali, naprotiv.
Sam Paton je omanuo tokom ardenske ofanzive: imas poprilicno svedocenja da se nije snasao, a uspesi koje pominjes i koje sam i ja pomenuo, mislim na vracanje Amerikancima izgubljenog samopouzdanja nisu Patonovi, pre svega su Bredlijevi.
Bredli je radnik, covek sa vizijom, koji nema iluzija o prirodi i posledicama rata pre svega na ljude koje vodi i koji su mu povereni: Paton serinda o velicini i romantici rata, o njegovoj uzbudljivosti i zabavi za prave muskarce.
Od njega su napravili zvezdu i on je u tome svesno ucestvovao: bilo bi ga interesantno videti u Italiji tokom mucnog skoro dvogodisnjeg uspinjanja uz italijansku cizmu, na jednom ratistu koje nije bilo pogodno za stvaranje zvezda.
Takticki neinventivan, operativno najblaze receno neizgradjen, na jednom ratistu i u okolnostima koje istini za volju nisu bile nimalo zajebane prema standardima WW2 u Evropi, posluzio je - i to je njegova najveca zasluga - da se stvori, pocne da stvara imidz armije jedne velesile koja je upravo izasla na svetsku scenu: po sistemu daj sta das, jer poslovicno skromni Bredli, covek sa obe noge na zemlji, jednostavno nije bio materijal za razvijanje slike generala-razbijaca, slike koja se nekoliko decenija kasnije zavrsila sa Ramboom.
I Vijetnamom, doduse.
Jedna licna napomena: ma koliko mi ljudski bila simpaticna njegova reakcija na ono sto je video u nekom od oslobodjenih koncentracionih logora, utoliko sam manje sklon da imam i trunku razumevanja za njegovo angazovanje nacista u upravi podrucja zauzetih u Nemackoj i to pod parolom da oni znaju, imaju iskustva.
Pokriven cak i tradicionalnim americkim nemanjem razumevanja za politiku, evropsku pogotovo, ovaj detalj govori o Patonu poprilicno toga.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 11141
Join date : 2014-10-28
Age : 44
meni žao sto nisam zapisivao sve dogodovstine đeda koji je btw živ. mogu da se opkladim da su priče sigurno zanimljivije od tih bredlija i patona.
meni je on svakako neiscrpni izvor, pošto svakoga puta kada se vidimo on ispriča neku novu priču. na poslednjoj slavi (koju btw on ne slavi, pošto je komunista, nego samo pozove ljude na pečenje) ispričao mi je događaj iz čini mi se '44, kada je u društvu Obrada Lazovića, narodnog heroja iz Blaca, išao da li po Radan planini ili Jastrepcu, ni sam se ne seća i naleteo na minu.
da li je bila od minobacača ili je bila nagazna...ni ne zna, a i manje je bitno. uglavnom, mina ga je toliko bacila da je zaboravio kako se zove i uopšte da priča. toliko je bio kontuzovan. ludi živko mu je prepričavao kasnije da je preleteo neko obližnje drvo od siline eksplozije. za divno čudo, ništa mu nije falilo.
pošto nije ovde bilo uslova za njegovo lečenje, spakovali su ga na avion engleski (!) koji je sleteo u okolini Leskovca i prebacili u tek oslobođeni Bari na oporavak. brzo je došao sebi, a kada su obaveštajci britanski otkrili da je kontraobaveštajac, pokušali su da ga kidnapuju radi detaljnijeg ispitivanja. pošto se već bio oporavio, nekako su ga naši izvukli i organizovali mu transport.
iz ove priče sam saznao za ovoga Obrada Lazovića, njegovog ratnog kompanjona, poznatijeg u tom kraju topličkom kao Ludi Živko. on je bio direktor ekonomske škole u Blacu pre rata. nadimak je dobio po svojoj odvažnosti. naime, kada su mu Bugari '40. i neke kidnapovali oca i majku i zatvorili u nekoj kući ovaj je rekao "sad ću da se vratim", otišao, a zatim sam pobio čitavu četu i oslobodio svoje.
on je ovaj desno, što se najvise ističe, tj. kurči.
meni je on svakako neiscrpni izvor, pošto svakoga puta kada se vidimo on ispriča neku novu priču. na poslednjoj slavi (koju btw on ne slavi, pošto je komunista, nego samo pozove ljude na pečenje) ispričao mi je događaj iz čini mi se '44, kada je u društvu Obrada Lazovića, narodnog heroja iz Blaca, išao da li po Radan planini ili Jastrepcu, ni sam se ne seća i naleteo na minu.
da li je bila od minobacača ili je bila nagazna...ni ne zna, a i manje je bitno. uglavnom, mina ga je toliko bacila da je zaboravio kako se zove i uopšte da priča. toliko je bio kontuzovan. ludi živko mu je prepričavao kasnije da je preleteo neko obližnje drvo od siline eksplozije. za divno čudo, ništa mu nije falilo.
pošto nije ovde bilo uslova za njegovo lečenje, spakovali su ga na avion engleski (!) koji je sleteo u okolini Leskovca i prebacili u tek oslobođeni Bari na oporavak. brzo je došao sebi, a kada su obaveštajci britanski otkrili da je kontraobaveštajac, pokušali su da ga kidnapuju radi detaljnijeg ispitivanja. pošto se već bio oporavio, nekako su ga naši izvukli i organizovali mu transport.
iz ove priče sam saznao za ovoga Obrada Lazovića, njegovog ratnog kompanjona, poznatijeg u tom kraju topličkom kao Ludi Živko. on je bio direktor ekonomske škole u Blacu pre rata. nadimak je dobio po svojoj odvažnosti. naime, kada su mu Bugari '40. i neke kidnapovali oca i majku i zatvorili u nekoj kući ovaj je rekao "sad ću da se vratim", otišao, a zatim sam pobio čitavu četu i oslobodio svoje.
on je ovaj desno, što se najvise ističe, tj. kurči.
- Posts : 11141
Join date : 2014-10-28
Age : 44
idemo dalje, pošto sam u elementu.
februar 1942. okolina Bojnika.
deo Jablaničkog odreda, u kojem je bio i đed, nakon par uspešno izvedenih diverzantskih akcija odlučuje da napadne bugarski bataljon koji je bio stacioniran u kasarni u okolini sela Bojnik, kod Lebana, Leskovac.
o samom toku bitke se može pronaći više u Vojnoj enciklopediji, ja ću ovde ukratko preneti božidarovu verziju. tokom noći 13. februara su oni izvršili prepad na kasarnu u kojoj je bio smešten bataljon. zasuli su bugare bombama kroz prozore i na spavanju, ali se ubrzo nakon toga povela ljuta prsa u prsa borba, kao iz najboljih partizanskih filmova.
"na mene je tad navalio neki Bugarin sa puškom i bajonetom, a ja sam mu onako drsko rukom sklonio pušku koja je u nekom trenutku opalila i pogodila me u levu podlakticu. no ja sam se desnom rukom odmah dohvatio opasača i pištolja i tom Bugaru po sred čela ispalio metak."
Bugari su pretrpeli velike gubitke: preko stotinu mrtvih, dok je iz Jablaničkog odreda palo njih 12. no, tu se priča ne završava.
17. februara je za odmazdu bugarski 13. pešadijski puk streljao oko 500 ljudi, uglavnom staraca, žena i dece iz sela Bojnik i sela Dragovac. kuće su zapalili. o ovom događaju se može pročitati više u "Kravi februar - zločin u Bojniku" istoričara N. Ilića iz Leskovca.
pošto medikamenata nije bilo, a ni uslova da se ranjeni negde smeste, svi oni su bili ostavljeni u nekoj zemunici u okolini Prolom Banje. Božidar je zbog prostrelne rane rizikovao da dobije sepsu, ali je na savet seljaka ranu namazao nekim gljivama, pa mu se ruka vrlo brzo ucrvljala. crvi su počeli da izjedaju to tkivo, i tako mu spasile i ruku i život. hrane naravno nije bilo, tako da su jeli zemlju i travu. iz zemunice su samo njih dvojica izašli živi, a bilo ih je sedmorica.
februar 1942. okolina Bojnika.
deo Jablaničkog odreda, u kojem je bio i đed, nakon par uspešno izvedenih diverzantskih akcija odlučuje da napadne bugarski bataljon koji je bio stacioniran u kasarni u okolini sela Bojnik, kod Lebana, Leskovac.
o samom toku bitke se može pronaći više u Vojnoj enciklopediji, ja ću ovde ukratko preneti božidarovu verziju. tokom noći 13. februara su oni izvršili prepad na kasarnu u kojoj je bio smešten bataljon. zasuli su bugare bombama kroz prozore i na spavanju, ali se ubrzo nakon toga povela ljuta prsa u prsa borba, kao iz najboljih partizanskih filmova.
"na mene je tad navalio neki Bugarin sa puškom i bajonetom, a ja sam mu onako drsko rukom sklonio pušku koja je u nekom trenutku opalila i pogodila me u levu podlakticu. no ja sam se desnom rukom odmah dohvatio opasača i pištolja i tom Bugaru po sred čela ispalio metak."
Bugari su pretrpeli velike gubitke: preko stotinu mrtvih, dok je iz Jablaničkog odreda palo njih 12. no, tu se priča ne završava.
17. februara je za odmazdu bugarski 13. pešadijski puk streljao oko 500 ljudi, uglavnom staraca, žena i dece iz sela Bojnik i sela Dragovac. kuće su zapalili. o ovom događaju se može pročitati više u "Kravi februar - zločin u Bojniku" istoričara N. Ilića iz Leskovca.
pošto medikamenata nije bilo, a ni uslova da se ranjeni negde smeste, svi oni su bili ostavljeni u nekoj zemunici u okolini Prolom Banje. Božidar je zbog prostrelne rane rizikovao da dobije sepsu, ali je na savet seljaka ranu namazao nekim gljivama, pa mu se ruka vrlo brzo ucrvljala. crvi su počeli da izjedaju to tkivo, i tako mu spasile i ruku i život. hrane naravno nije bilo, tako da su jeli zemlju i travu. iz zemunice su samo njih dvojica izašli živi, a bilo ih je sedmorica.
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
13. marta 1944. godine, grcki brod Peleus, 4,695 GWT, izgradjen 1928. godine kao Egglestone, kod W. Gray & Co.Ltd, West Hartlepool, vlasnistvo Nereus Steam Navigation Co. Ltd iz Atine, maticna luka Syra, je iz Alzira preko Fritauna (Sijera Leone) plovio za Buenos Aires. Sam, bez pratnje i prazan, kaze se u balastu.
U 19.40 je brod pogodjen sa 2 torpeda lansirana sa podmornice U-852 kojom je zapovedao Heinz-Wilhelm Eck, Kapitänleutnant; brod je brzo potonuo, nepoznat broj prezivelih je uspeo da ga napusti, kako-tako, i nadje se u vodi Juznog Atlantika, oko 500 NM severno od ostrva Ascension.
I tada je podmornica U-852 kojom je zapovedao Heinz-Wilhelm Eck, Kapitänleutnant, izronila i sa njenog tornja i palube su poceli da pucaju na prezivele. I to dobro da pucaju, sa sve mitraljezima.
Motiv, vazeci, je bio taj da se uniste tragovi potapanja, a u tragove su ulazili plutajuci ostaci broda, gumeni camci i sve sto u takvim prilikama moze da pluta.
I za sta mogu da se drze preziveli, medju njima i Wincenty Staniewicz, Able Seaman, pripadnik ratne mornarice Poljske.
Od 35 ljudi sa broda Peleus prezivelo je 4. Jedan je u toku noci umro, a ostale je pokupio portugalski parobrod Alexandre Silva i 20. aprila iskrcao u Lobitu, Angola.
Podmornica, koja se na putu nalazila od januara 1944. produzila je na jug, negde u visini Rta, 01.04. potopila britanski parobrod Dahomian, produzila uz istocnu obalu Afrike na sever – i dolijala 3. maja negde uz obalu Somalije. Svi, osim 3 poginula clana posade su zarobljeni, medju njima i
Heinz-Wilhelm Eck, Kapitänleutnant:
Rodjen u Hamburgu 1916. godine, umro u Hamburgu, 1945. godine.
Streljan kao jedini osudjeni ratni zlocinac od svih clanova posade nemackih podmornica iz WW2.
U Kriegsmarine od 1934. kao oficirski pripravnik, pa zastavnik, pa porucnik, pa natporucnik…
Zapoveda minolovcem, da bi 1942, kada je vec bilo gusto, kao dobrovoljac postao podmornicar i dobio komandu nad U-852.
Na sudjenju je dokazano da su ga, dok se pripremao za prvu (i jedinu) patrolu, onu koja ga je oko Afrike trebala da odvede u Indijski okean, ne samo nadredjeni, vec i takvi asovi kao sto su Schnee i Moehle, upozoravali da svoj brod izlaze veoma velikom riziku od napada aviona, ukoliko ovi otkriju plutajuce ostatke brodova koje eventualno potopi, i to cak i nekoliko dana posle potapanja.
Inace, do sudjenja je doslo veoma brzo, u naletu sudjenja drugoj i trecoj ligi nacistickih ratnih zlocinaca; Eck je, naime, kako je i propisano, uredno i redovno vodio brodski dnevnik koji su Britanci zarobili zajedno s njim i njegovom posadom na obalama Somalije.
I – tamo je pisalo dovoljno da ga se optuzi.
I osudi.
I njega i njegova 2 oficira; sva trojica su osudjena na smrt, ali je samo nad zapovednikom smrtna kazna i izvrsena.
Uzalud su posle rata i japanski i americki komandanti podmornica svedocili da postupak koji je Eck te noci primenio ima smisla mada doduse niko od njih nije to potkrepio primerima iz prakse, a u brodske dnevnike se nije moglo uvideti.
A 1988. je Dwight R. Messimer, ucitelj istorije sa San Jose State University objavio nesto sto se zove knjiga i sto se zove Siegerjustiz and the Peleus Affair…
Uredno je i kako novokomponovanom modernom naucniku i istrazivacu dolikuje, obradio sve aspekte slucaja, opisao sudjenje iz dana u dan od 4 dana koliko je trajalo, sud je bio britanski, opisao izvrsenje presude…
Svedocenja one trojice pronadjenih brodolomaca za naucnika spremnog na svaku vrstu traganja za istinom i tako popularnim suocavanjima/ponovnim pisanjima odnosno citanjima istorije u toj knjizi nema.
Ni sud oni, doduse, nisu ni zanimali; ko bi u novembru 1945. uopste pokusao da nadje 3 clana posade nekog trgovackog broda.
Onaj Staniewicz na stranu; njemu se kao datum smrti ionako vodi 13. mart. 1944.
A sud k'o sud: Trial, held Oct. 1945 before the Britist Military War Crimes Court, Hamburg, of the captain and crew of the submarine U-852 which sank the S.S. Peleus in the Atlantic Ocean on the night of 13/14 Mar., 1944, for killing members of the crew in violation of the laws of war...
Messimer na jednom mestu kaze: Eck je (samo) te noci izgubio zivce.
Nije objasnio kako: da li zato sto posao nije obavio do kraja ili mozda ipak zato sto je naredio ono sto je naredio.
Ali da je politicki korektan – jeste.
Do jaja.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
шумидер-модер wrote:
Jebiga. poslednji iz ove takozvane P klase, Pamir, opet Laeisz. opet istorija sa sve zaplenama, promenama vlasnika, septembar 1957, atlantska oluja, hariken, mislim da se zvala Carrie, 3,600 tona zitarica iz Argentine za Evropu.
80+ clanova posade, od toga 52 ucenika/kadeta, potonuo negde kod Azora.
6 prezivelih, prica o lose slozenom teretu zbog strajka luckih radnika u Buenos Airesu, posada koja se vecinom, prema svedocenju prezivelih, uspela da ukrca u camce za spasavanje, uzalud trazena danima...
Inace, od P klase prezivela Padua koja je zapala Sovjetima i dobila ime Крузенштерн, Rusi je i danas setaju po onim smotrama velikih jedrenjaka za slikanje, jedini koji plovi, Peking je parkiran u Njujorku, glumi jedrenjak, onaj South Street Seaport, Pommern takodje muzej, Finska, Alandska ostrva, Mariehamn, u spomen coveku po imenu Gustaf Erikson koga literatura opisuje kao sentimentalnog finskog brodovlasnika koji je najduze odoleo modernom, pari i ostalim mehanickim pomagalima i drzao se jedrenjaka.
Opet jedna paznje vredna prica.
Ali je kraj jedrenjaka bio septembra 1957...
Edit: jedrenjaci su izneli prevoz cileanske salitre tokom WW1, obaska sto je jedan od kraljeva te trgovine bio izvesni Jugosloven po imenu Pasko Baburica rodjen na Kolocepu kod Dubrovnika...
To je tek istorija
Penang
Nije kao slike nekadasnjih jedrenjaka pored kojih malo ko prodje a da ne kaze ahkakosubililepi, obaska sto na tim slikama brodovi vijore sva moguca i nemoguca jedra istovremeno jer tako su slikali slikari ne bi li im brod ispao lepsi. Ovaj na slici to nije: on je radnik, trudbenik mora, to je bio od rodjenja do smrti. Izgradjen je kada su vec cadjavi parobrodi uveliko vladali okeanima i niko ga nije izgradio zbog lepote nego zato sto mu je tako trebalo ili – govoreci jezikom brodovlasnika – vise se isplatilo. Pratio je tehnologiju: trup mu je bio od celika, a izgradjen je u Nemackoj negde pocetkom 20. veka kao trojarbolni bark po imenom Albert Rickmers za Rickmers Reismuhlen Reederi & Schiffbau AG, Bremerhaven – radio je sa svojih oko 2000 tona svoj posao casno i posteno, da bi 1910. godine bio prodat Reederei F. Laeisz, Hamburg, jos jedno od velikih imena u svetu brodova i pomorstva, jednim od onih tvrdih severnonemackih i hanzeatskih, kako kad, kada je i postao Penang. Cifte, ali i veliki brodovlasnici, bas kao i oni sa kojima stidljivo pocinje onaj Manov Carobni breg, imali su njuha, bez obzira na to sto su bili na pogresnoj strani. Brod su nabavili za potrebe prevoza cileanske salitre, a vreme potrebe za njom je tek dolazilo. Brod je taj posao uradio kako valja, iako za vreme WW1 salitru nije mogao da vozi u Nemacku; ipak, isplatilo se zahvaljujuci zakucastim putevima para u medjunarodnom bratstvu brodovlasnika. Isplatilo se jos i vise – mislim na salitru – i vlasnicima vecine cileanskih naslaga salitre; ko proseta jednim od manje atraktivnih ostvra dubrovackog arhipelaga, Kolocepom, videce stidljivo ispisano prezime Baburica. Poznatiji kao (Pasko) Baburizza, ovaj covek je bio sve i sva i trgovini cileanskom salitrom i jos u puno preduzeca svog vremena, a jos tridesetih godina je vazio za jednog od retkih ljudi koji ne trepnuvsi moze da potpise cek na milion funti, jedinoj valuti koja se vazi kada su u pitanju stvari vezane za brodove i pomorstvo. Posle je dosao dolar.
Malo je poznato da su jedrenjaci, oni pravi, izneli najveci deo transporta salitre iz uglavnom Cilea do salitre gladnih fabrika u zaracenoj Evropi, tek to jeste bila njihova labudova pesma. Naravno da su platili i cenu: nije ih malo izgorelo i odletelo u vazduh sa ovim i u mirna vremena opasnim teretom, a podmornice su i u WW1 radile svoj posao.
Vreme konjunkture je proslo, i Penang je 1920. dobio novog vlasnika: John Nurminen, Raumo, Finska, da bi ga 1923. kupio Gustaf Erikson, Mariehamn, opet Finska.
Pomenutog Eriksona cak i najstrucnije publikacije pominju kao sentimentalnog finskog brodovlasnika i tesko da ce se naci nesto vise podataka. Odrastao na jedrenjacima, sa nepunih 20 godina zapovedao jednim, ovaj covek je do kraja svih krajeva – WW2 brodovlasnicio iskljucivo brodove na jedra; kupovao ih je cesto u bescenje, po ceni kojom su se nudili za raspremu i secenje, i osposobljavao za plovidbu. I to onu pravu, trgovacku, u kojoj se radi i zaradjuje.
Sve do 8. decembra 1940. godine kada je Penang, natovaren sa 3250 tona psenice, na putu iz Australije za Irsku dosao na sastanak sa sudbinom: 55.25 N, 10.15 W, koga mrzi da trazi negde uz severne obale Irske.
Decembar, zima, oko podne i U-140 i Kapitänleutnant Hans-Peter Hinsch.
Jedan torpedo i 30 minuta potrebnih da se potone posle pogotka.
Od 18 clanova posade preziveo nije niko.
Hinsch je u brodski dnevnik zapisao da je potopio brod Lawhill, jos jedan od Eriksonovih jedrenjaka, skoro istog izgleda kao Penang.
Vaporasi su pobedili mornare.
A mornara vise nema.
Bas kao ni jedrenjaka.
I danas se pise kada neko iz ma koji razloga prodje Magelanovim tesnacom. Onim putem kojim se obilazi Amerika. Sa Pilara na… Ili obrnuto. I danas je to vazno svima koji misle da plove samim tim sto se nalaze na nekom brodu. Svima, naravno, osim posadama velikih bulkarijera koji prevoze gvozdenu rudu iz Brazila u Japan ili iz Japana dolaze po nju – one samo rade svoj posao.
Za Penang i njegovu bracu, starije da ne pominjemo, Magelanov tesnac nije postojao; njime se ne jedri, barem ne onako kako je potrebno za posao. Postojao je samo onaj put oko Horna.
I ako na ovoj Planeti postoji komad vode koji je negostoljubiviji i nimalo naklonjen coveku, to je taj komad vode, komad vode kojim su plovili jedrenjaci sa ljudima na njima, brodovi slicni pticama kako to vole da kazu losi pisci.
Kaphorneri.
Penang je bio medju poslednjima.
Danasnje surogate ne treba racunati, bas kao ni lovce na adrenalin.
I tako, klipere su zamenili Windjammer-i, bas kako i treba: kliper, pretposlednji trgovacki jedrenjak bio je brzina, zanat i pomalo umetnost. Bio je i drvo.
Windjammer je bio teret i pre svega teret, Preußen je dogurao i do nekih 11000 tona, jedrilje je moglo da bude ovako ili onako, a poslednji windjammer, Pasat, Eriksonov naravno, je svoje poslednje komercijalno putovanje oko Horna obavio 1949. godine.
A poslednji od poslednjih, Pamir, je septembra 1957. nestao u susretu sa olujama koje su vec pocele da dobijaju imena – ova se zvala Carrie – sa 86 ljudi od cega 52 kadeta, u vreme kada se smatralo da buduci pomorci imaju sta da nauce na ovakvim brodovima.
Prevozio je oko 3,800 tona jecma iz Buenos Airesa u Evropu.
Za uspomenu i dugo secanje, negde u belom svetu…
Mornari.
Pomorci.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Delahaye
Delahaye 145
Jedan pomalo politicki automobil, Narodni front...
Emile Delahaye
Société des Automobiles Delahaye
Delahaye nije iz Pariza, on je provincijalac; negde polovinom 19. veka Emile Delahaye poceo je da pravi masine za industriju porcelana i druge keramike. Prvi automobil je napravio 1896., ali je sa cetvorotockasima poceo ozbiljno da se bavi 1901. kada se firmi pridruzio mladi inzenjer po imenu Charles Weiffenbach koji je ubrzo postao i glava kuce.
Weiffenbach-a sport nije previse zanimao, Delahaye automobili se nisu isticali brzinom, a u asortimanu fabrike su ostale vatrogasne pumpe i vozila, kamioni i one smesna postanska kolica ili sta vec sto po zeleznickim stanicama razvoze postu ili pakete. Istini za volju, Delahaye kamioni su se pokazali za vreme Prvog svetskog rata.
I tako sve do pocetka tridesetih i krize kada je Delahaye poceo da grca.
Da grca toliko da je vec vremesni Weiffenbach (tada je imao 62 godine) odlucio da, ne bi li spasao firmu, pocne da pravi automobile koji ce moci da idu brze od 100 km/h.
Pojavio se i jedan mladi inzenjer po imenu Jean Francois (?!); imao je svega 29 godina; dobio je zadatak da konstruise seriju sportskih automobila, ali – francuski stedljivo – da pri tom sto vise moze koristi delove automobila koje je Delahaye vec proizvodio. Od Talbota je kupljena licenca za novo nezavisno vesanje, a dodata cvrsta celicna sasija sa kutijastim profilima.
Motor je razvijan iz postojeceg Delahaye motora za kamione koji su imali za to vreme vise nego naprednu radilicu koja se podmazivala i iznutra; kada je opisuju i danas koriste izraz velicanstvena – imala je naime precnik 65 mm.
Automobil je bio predstavljen na pariskom salonu 1933. privukao opstu paznju – ne treba zaboraviti da je svetska prestonica automobilskog dizajna u to vreme bila Francuska – od Bugatti-ja, preko karoserista, kako su se tada zvali stilisti ili kako ih vec zovu, do legendi kakve su Figoni et Falaschi, Chapron ili Letourneur et Marchand.
Automobil je nosio oznaku Delahaye 134.
Odmah za njim - Delahaye 135, vazan za ovu pricu.
U jednoj od mnogobrojnih stil reinkarnacija: ovog puta karoserija Figoni.
Prethodnik modela 145 sa takodje zavidnom trkackom karijerom.
I – tada se pojavljuje bogata americka naslednica, bas kako je jedino moguce u Francuskoj izmedju dva svetska rata.
Lucy O’Reilly Schell.
Kcer americkog multimilionera irskog porekla koja je, motajuci se po posleratnoj Evropi srela zaludjenika za auto-trke, takodje Amerikanca – Laury Schell. Par je 1921. godine dobio sina kome su dali ime Harry i koji je pedesetih bio poprilicno poznato ime u F1.
Pohodeci Delahaye, Lucy hoce nesto drugo: hoce auto za sebe i muza i ne pita koliko ce to da kosta.
Delahaye je prebrinuo teskoce tih nimalo lakih tridesetih; sa finansijskom podrskom tate milionera koji placa sve racune, krece u zavidnu sportsku karijeru, ali i u proizvodnju nekih od najlepsih automobila ikada napravljenih.
O automobilima Delahaye se mora posebno: oni su verovatno esencija automobilskg dizajna od kako je tog cetvorotockasa koji je – sva je prilika – najvise od svih tehnickih andrmolja koje je covecanstvo sebi natovarilo na vrat da bi, sto vreme protice, sve manje znalo sta ce i kako ce s njima – izmenio svet i nasu sliku sveta.
Ako je 21. vek – vek kompjutera, onda je 20. vek vek automobila, tehnoloske naprave koja je pokrenula covecanstvo, ratovala, privredjivala, ali i predstavljala oblik, umetnicki artefakt jedne civilizacije, vise nego sva umetnicka dela – mislim ovde na takozvani dizajn. Renesansa i posuda za so koju je napravio jedan Celini i automobil 20. veka sa svim svojim znacenjima i meta znacenjima su jedno: svrha kojoj je oblik dao covek da zadovolji jednu od svojih potreba.
Naravno da je, kao takav, bio i politizovan: u veku u kome je Levijatan zvani moderna drzava iz jednog u drugi rat zapocinjala borbu za slobodu, borbu posle koje je slobode bilo sve manje, a ogranicenja, granica i viza sve vise, vek automobila, vek pokreta ako ne za svakoga ono za sve veci broj ljudi je postao vek u kome je kretanje bilo sve teze i sve problematicnije.
Cudno, ima se utisak da se covecanstvo danas, u 21. veku, nalazi pred slicnim izazovom: nikad tehnoloski laksa i dostupnija komunikacija, nikad vise prilike za kontakt medju ljudima, prilike za onim toliko sanjanim zblizavanjem mocnima uprkos, - i nikad vise propustenih sansi u jednom svetu koji je postao lak na obaracu; onih koji bi da slobodu koju je tehnologija (samo) omogucila coveku da iskoriste, stave pod kontrolu ima, bas kao sto je uvek i imalo – na pretek.
Mozda je za utehu sto nikad nisu losije stajali; razlog vise da budu beskrupulozniji nego ikad.
Visih ciljeva se uvek nadje.
Delahaye 145 je politicki automobil.
Nista cudno, a i zasto bi bilo: tridesete su na izmaku, drzava je – u liku i obliku Hitlerove Nemacke dozivela ideologizaciju kakve u istoriji covecanstva nije bilo, mada se doduse tada jos malo znalo o uspesima na tom polju koje je dostizao radnicki raj zvani Sovjetski Savez, jer covecanstvo je jos uvek sanjalo jedan od svojih snova i placalo ga jedinom valutom koju istorija uzima za ozbiljno i koja se racuna – ljudskim zivotima. Rodio se takozvani narodni automobil – Volkswagen – rodio se vestackom oplodnjom, a vrh vrhova tadasnje automobilske tehnologije takmicarski, trkacki automobili jednog Mercedesa ili Auto Uniona, su bez milosti stavljeni u sluzbu nacije i drzave. Nacionalizovani, sa – pre svega – zadatkom da pokazu sveti nadmoc svega nemackog.
Narodni front – Front populaire – je u Francuskoj kojoj je bilo svega preko glave, ukljucujuci i secanja na Veliki rat, tu negde pre nepune dve decenije, rat u kome su izginuli milioni, uspeo da ujedini u automobilu potrebu i teznju da se Nemackoj pokaze da nije sve u Mercedesu.
Automobile Club de France (ACF) je odredjen za izvrsioca i rodio se Delahaye od milion (ondasnjih) franaka. Prix du Million Delahaye, u naporu da se francuski proizvodjaci automobila nateraju da naprave automobil sposoban da se suprotstavi Nemcima.
Sluajnost je bila da je za vozaca Delahaye 145 ispao Rene Dreyfus, Jevrejin, automobilski Jesse Owens.
Pomenuti Jean Francois je napravio V12 motor bez prisilnog prehranjivanja, sto ce reci bez kompresora, zapremine 4.5 litra, sa tri bregaste osovine – jednu u sredini za kontrolu usisavanja obe strane motora, i po jedna na svakoj glavi motora za kontrolu izduva. Napravljene su i glave motora od legure magnezijuma, a sasija je uradjena od aluminijuma na bazi modela Delahaye 135.
Sve drugo je manje bitno: i takozvani tehnicki podaci, i snaga motora, prosecne brzine i brzine najbrzeg kruga: 1938. godine, na stazi Pau – Pau Grand Prix – Delahaye 145 sa Drajfusom za upavljacem, odrao je, ali bas odrao Mercedese koje je, izmedju ostalih, vozio i jedan Rudolf Caracciola.
Dovoljno da u vrememena haosa i raspada Francuske, leta 1940, neko nadje vremena ga demontira i sakrije kako ne bi pao Nemcima u ruke.
Posle rata su preostali primerci pali u ruke takozvanim kolekcionarima.
A Rene Dreyfus zavrsio kao restorater u Njujorku.
I tako, Mercedes jeste, kako neki vole da kazu – Mercedes.
I – Mercedes jeste bio bolji.
Osim te, 1938. godine, na trci za Veliku nagradu Francuske.
Random: Paul Poiret
Windsorovi. Nisu navijali.
Navijanje je za fukaru. I Narodni front.
A fukara, k’o fukara…
U se, na se i podase…
Delahaye 145
Jedan pomalo politicki automobil, Narodni front...
Emile Delahaye
Société des Automobiles Delahaye
Delahaye nije iz Pariza, on je provincijalac; negde polovinom 19. veka Emile Delahaye poceo je da pravi masine za industriju porcelana i druge keramike. Prvi automobil je napravio 1896., ali je sa cetvorotockasima poceo ozbiljno da se bavi 1901. kada se firmi pridruzio mladi inzenjer po imenu Charles Weiffenbach koji je ubrzo postao i glava kuce.
Weiffenbach-a sport nije previse zanimao, Delahaye automobili se nisu isticali brzinom, a u asortimanu fabrike su ostale vatrogasne pumpe i vozila, kamioni i one smesna postanska kolica ili sta vec sto po zeleznickim stanicama razvoze postu ili pakete. Istini za volju, Delahaye kamioni su se pokazali za vreme Prvog svetskog rata.
I tako sve do pocetka tridesetih i krize kada je Delahaye poceo da grca.
Da grca toliko da je vec vremesni Weiffenbach (tada je imao 62 godine) odlucio da, ne bi li spasao firmu, pocne da pravi automobile koji ce moci da idu brze od 100 km/h.
Pojavio se i jedan mladi inzenjer po imenu Jean Francois (?!); imao je svega 29 godina; dobio je zadatak da konstruise seriju sportskih automobila, ali – francuski stedljivo – da pri tom sto vise moze koristi delove automobila koje je Delahaye vec proizvodio. Od Talbota je kupljena licenca za novo nezavisno vesanje, a dodata cvrsta celicna sasija sa kutijastim profilima.
Motor je razvijan iz postojeceg Delahaye motora za kamione koji su imali za to vreme vise nego naprednu radilicu koja se podmazivala i iznutra; kada je opisuju i danas koriste izraz velicanstvena – imala je naime precnik 65 mm.
Automobil je bio predstavljen na pariskom salonu 1933. privukao opstu paznju – ne treba zaboraviti da je svetska prestonica automobilskog dizajna u to vreme bila Francuska – od Bugatti-ja, preko karoserista, kako su se tada zvali stilisti ili kako ih vec zovu, do legendi kakve su Figoni et Falaschi, Chapron ili Letourneur et Marchand.
Automobil je nosio oznaku Delahaye 134.
Odmah za njim - Delahaye 135, vazan za ovu pricu.
U jednoj od mnogobrojnih stil reinkarnacija: ovog puta karoserija Figoni.
Prethodnik modela 145 sa takodje zavidnom trkackom karijerom.
I – tada se pojavljuje bogata americka naslednica, bas kako je jedino moguce u Francuskoj izmedju dva svetska rata.
Lucy O’Reilly Schell.
Kcer americkog multimilionera irskog porekla koja je, motajuci se po posleratnoj Evropi srela zaludjenika za auto-trke, takodje Amerikanca – Laury Schell. Par je 1921. godine dobio sina kome su dali ime Harry i koji je pedesetih bio poprilicno poznato ime u F1.
Pohodeci Delahaye, Lucy hoce nesto drugo: hoce auto za sebe i muza i ne pita koliko ce to da kosta.
Delahaye je prebrinuo teskoce tih nimalo lakih tridesetih; sa finansijskom podrskom tate milionera koji placa sve racune, krece u zavidnu sportsku karijeru, ali i u proizvodnju nekih od najlepsih automobila ikada napravljenih.
O automobilima Delahaye se mora posebno: oni su verovatno esencija automobilskg dizajna od kako je tog cetvorotockasa koji je – sva je prilika – najvise od svih tehnickih andrmolja koje je covecanstvo sebi natovarilo na vrat da bi, sto vreme protice, sve manje znalo sta ce i kako ce s njima – izmenio svet i nasu sliku sveta.
Ako je 21. vek – vek kompjutera, onda je 20. vek vek automobila, tehnoloske naprave koja je pokrenula covecanstvo, ratovala, privredjivala, ali i predstavljala oblik, umetnicki artefakt jedne civilizacije, vise nego sva umetnicka dela – mislim ovde na takozvani dizajn. Renesansa i posuda za so koju je napravio jedan Celini i automobil 20. veka sa svim svojim znacenjima i meta znacenjima su jedno: svrha kojoj je oblik dao covek da zadovolji jednu od svojih potreba.
Naravno da je, kao takav, bio i politizovan: u veku u kome je Levijatan zvani moderna drzava iz jednog u drugi rat zapocinjala borbu za slobodu, borbu posle koje je slobode bilo sve manje, a ogranicenja, granica i viza sve vise, vek automobila, vek pokreta ako ne za svakoga ono za sve veci broj ljudi je postao vek u kome je kretanje bilo sve teze i sve problematicnije.
Cudno, ima se utisak da se covecanstvo danas, u 21. veku, nalazi pred slicnim izazovom: nikad tehnoloski laksa i dostupnija komunikacija, nikad vise prilike za kontakt medju ljudima, prilike za onim toliko sanjanim zblizavanjem mocnima uprkos, - i nikad vise propustenih sansi u jednom svetu koji je postao lak na obaracu; onih koji bi da slobodu koju je tehnologija (samo) omogucila coveku da iskoriste, stave pod kontrolu ima, bas kao sto je uvek i imalo – na pretek.
Mozda je za utehu sto nikad nisu losije stajali; razlog vise da budu beskrupulozniji nego ikad.
Visih ciljeva se uvek nadje.
Delahaye 145 je politicki automobil.
Nista cudno, a i zasto bi bilo: tridesete su na izmaku, drzava je – u liku i obliku Hitlerove Nemacke dozivela ideologizaciju kakve u istoriji covecanstva nije bilo, mada se doduse tada jos malo znalo o uspesima na tom polju koje je dostizao radnicki raj zvani Sovjetski Savez, jer covecanstvo je jos uvek sanjalo jedan od svojih snova i placalo ga jedinom valutom koju istorija uzima za ozbiljno i koja se racuna – ljudskim zivotima. Rodio se takozvani narodni automobil – Volkswagen – rodio se vestackom oplodnjom, a vrh vrhova tadasnje automobilske tehnologije takmicarski, trkacki automobili jednog Mercedesa ili Auto Uniona, su bez milosti stavljeni u sluzbu nacije i drzave. Nacionalizovani, sa – pre svega – zadatkom da pokazu sveti nadmoc svega nemackog.
Narodni front – Front populaire – je u Francuskoj kojoj je bilo svega preko glave, ukljucujuci i secanja na Veliki rat, tu negde pre nepune dve decenije, rat u kome su izginuli milioni, uspeo da ujedini u automobilu potrebu i teznju da se Nemackoj pokaze da nije sve u Mercedesu.
Automobile Club de France (ACF) je odredjen za izvrsioca i rodio se Delahaye od milion (ondasnjih) franaka. Prix du Million Delahaye, u naporu da se francuski proizvodjaci automobila nateraju da naprave automobil sposoban da se suprotstavi Nemcima.
Sluajnost je bila da je za vozaca Delahaye 145 ispao Rene Dreyfus, Jevrejin, automobilski Jesse Owens.
Pomenuti Jean Francois je napravio V12 motor bez prisilnog prehranjivanja, sto ce reci bez kompresora, zapremine 4.5 litra, sa tri bregaste osovine – jednu u sredini za kontrolu usisavanja obe strane motora, i po jedna na svakoj glavi motora za kontrolu izduva. Napravljene su i glave motora od legure magnezijuma, a sasija je uradjena od aluminijuma na bazi modela Delahaye 135.
Sve drugo je manje bitno: i takozvani tehnicki podaci, i snaga motora, prosecne brzine i brzine najbrzeg kruga: 1938. godine, na stazi Pau – Pau Grand Prix – Delahaye 145 sa Drajfusom za upavljacem, odrao je, ali bas odrao Mercedese koje je, izmedju ostalih, vozio i jedan Rudolf Caracciola.
Dovoljno da u vrememena haosa i raspada Francuske, leta 1940, neko nadje vremena ga demontira i sakrije kako ne bi pao Nemcima u ruke.
Posle rata su preostali primerci pali u ruke takozvanim kolekcionarima.
A Rene Dreyfus zavrsio kao restorater u Njujorku.
I tako, Mercedes jeste, kako neki vole da kazu – Mercedes.
I – Mercedes jeste bio bolji.
Osim te, 1938. godine, na trci za Veliku nagradu Francuske.
Random: Paul Poiret
Windsorovi. Nisu navijali.
Navijanje je za fukaru. I Narodni front.
A fukara, k’o fukara…
U se, na se i podase…
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
1 rodjendan, 60-ti.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Dva (polu)brata.
I jedno – prezime.
Heinrich Hitler i William Patrick Hitler, mada se posle radije prezivao Stuart-Houston.
Adolfovi (polu)sinovci.
William, poznat i kao Willy, rodio se u Liverpulu, od oca Aloisa Hitlera mladjeg, Adolfovog polubrata, i majke, izvesne Bridget Dowling ulovljene na pricu o bogatom hotelijeru koji se svrcka Evropom.
(Polu)braci tesko da se moze da porekne kreativnost: dok je Adolf pokusavao da slika, Alois je radio kao konobar u Dablinu gde je i upecao mladu.
Bilo je tu svega: i optuzbe za kidnapovanje koju je zamalo pa podigao mladin otac, priznavanja stanja stvari, skitanja po Evropi, itd, itd…
Iver ne pada daleko od klade: William je 1933. pozurio u Nemacku ne bi li se ogrejao i ogrebao na slavi svog polustrica koji se pokazao nasavsi mu posao, prvo u banci, pa zatim u Opelu, bas kako i treba kada se dodjosi iz provincije snalaze i potpomazu u neprijateljskom velikom gradu.
Naravno da mu to nije bilo dosta, a kako i bi kada je u tih par godina mogao da iz blizine posmatra visine do kojih se polustric popeo.
Preterao je: pritiskao polustrica da mu nadje isplativiji posao, pokusao po malo i sa ucenama, ali nije islo jer se sa stricem nije bilo zezati.
Stric mu je, kazu, ponudio dobro placen posao, ali pod uslovom da se odrekne britanskog drzavljanstva, pa se Willy, svestan da bi bez zastite koju mu je pruzao britanski pasos brzo bio naucen pameti, brze-bolje dokopao Britanije da bi tamo poceo da pise clanke za casopise kakav je bio i jedan Look, i to sa naslovima kao sto je na primer Zasto mrzim svog strica….
Tvrde i da se krajem tridesetih vracao u Nemacku i to kao britanski agent mada to tesko moze da prodje jer ovog coveka vise niko nije ozbiljno shvatao.
Niko osim coveka po imenu William Randolph Hearst koji ga je doveo u Ameriku.
Willy Hitler sa mamom u setnji ulicama Njujorka
Kao poslednji marketinski pokusaj ostace zapamceno njegovo pismo Ruzveltu u kome se zali na diskriminaciju po osnovu – prezimena.
Ovako ili onako, primljen je u mornaricu, pa je tako Amerika mogla da se ponosi time da u svojim oruzanim snagama ima i jednog – Hitlera.
Alois Hitler mladji imao je jos jednog sina kome je dao ime Heinrich.
Taj je za razliku od pulubrata bio pravi svesni omladinac, clan svih mogucih partijskih organa za mlade i malo starije: danas ne propustaju da napomenu da je Heinrich koga su od milja zvali i Heinz, bio ubedjeni nacista kao da je ta sorta bila nesto mnogo retko i egzoticno u Nemackoj tih godina i kao da je za to bilo potrebno biti u najmanju ruku u srodstvu sa Adolfom.
Skolovao se u Nationalpolitische Erziehungsanstalten, skraceno NPEA, poznatije kao Napola, od Nationalpolitische Lehranstalt, mreze obrazovnih institucija koju su nacisti osnovali ne bi li odgajili elitne administratore za potrebe hiljadugodisnjeg carstva i u kojoj su se, pored mnostva eminentnih posleratnih privrednih i umetnickih poslenika, skolovali i jedan Hardi Kriger, mislim na onog glumca.
Kad je doslo vreme da se ide u rat, Heinz je krenuo u rat da osvetla stricu obraz.
Posteno receno, nije se vadio niti izvlacio, a ni stric se nije bas pretrgao: Heinz je dopao sovjetskog zarobljenistva januara 1942. u vreme nemackog neuspeha kod Moskve.
Zasto i kako i kome je i trebalo da samo mesec dana kasnije ovaj dvadesetdvogodisnjak umre u Butirkama, ostace zakopano kao i toliko toga sto se Butirki i slicnih ustanova tice; u svakom slucaju bezopasan, osim kao zgodna atrakcija.
Ko ce znati zamrsene puteve NKVD kome, kao i uostalom ogromnoj vecini gradjana CCCP te zime 1941/42 nije bilo do atrakcija.
Pismo upuceno gore visoko, koliko se zna, pisao nije; pominje se tortura, a moguce je da je ovaj momcic, necak, tvrdo odbio saradnju glede propagande i clanaka sa naslovom poput onog kakve je pisao njegov zapadni polubrat o zajednickom polustricu.
Interesantno, zarobljen je kao pripadnik Wehrmacht-a, a ne kao sto bi se ocekivalo, SS.
Imao je srece da je uopste preziveo kada je ljudima koji su ga zarobili ili koji su ga prvi saslusavali, na pitanje kako se preziva, odgovorio – Hitler.
Wiily pise Ruzveltu:
Pismo je prosledjeno FBI na dalji postupak, i J. Edgar Hoover je rekao da moze.
I jedno – prezime.
Heinrich Hitler i William Patrick Hitler, mada se posle radije prezivao Stuart-Houston.
Adolfovi (polu)sinovci.
William, poznat i kao Willy, rodio se u Liverpulu, od oca Aloisa Hitlera mladjeg, Adolfovog polubrata, i majke, izvesne Bridget Dowling ulovljene na pricu o bogatom hotelijeru koji se svrcka Evropom.
(Polu)braci tesko da se moze da porekne kreativnost: dok je Adolf pokusavao da slika, Alois je radio kao konobar u Dablinu gde je i upecao mladu.
Bilo je tu svega: i optuzbe za kidnapovanje koju je zamalo pa podigao mladin otac, priznavanja stanja stvari, skitanja po Evropi, itd, itd…
Iver ne pada daleko od klade: William je 1933. pozurio u Nemacku ne bi li se ogrejao i ogrebao na slavi svog polustrica koji se pokazao nasavsi mu posao, prvo u banci, pa zatim u Opelu, bas kako i treba kada se dodjosi iz provincije snalaze i potpomazu u neprijateljskom velikom gradu.
Naravno da mu to nije bilo dosta, a kako i bi kada je u tih par godina mogao da iz blizine posmatra visine do kojih se polustric popeo.
Preterao je: pritiskao polustrica da mu nadje isplativiji posao, pokusao po malo i sa ucenama, ali nije islo jer se sa stricem nije bilo zezati.
Stric mu je, kazu, ponudio dobro placen posao, ali pod uslovom da se odrekne britanskog drzavljanstva, pa se Willy, svestan da bi bez zastite koju mu je pruzao britanski pasos brzo bio naucen pameti, brze-bolje dokopao Britanije da bi tamo poceo da pise clanke za casopise kakav je bio i jedan Look, i to sa naslovima kao sto je na primer Zasto mrzim svog strica….
Tvrde i da se krajem tridesetih vracao u Nemacku i to kao britanski agent mada to tesko moze da prodje jer ovog coveka vise niko nije ozbiljno shvatao.
Niko osim coveka po imenu William Randolph Hearst koji ga je doveo u Ameriku.
Willy Hitler sa mamom u setnji ulicama Njujorka
Kao poslednji marketinski pokusaj ostace zapamceno njegovo pismo Ruzveltu u kome se zali na diskriminaciju po osnovu – prezimena.
Ovako ili onako, primljen je u mornaricu, pa je tako Amerika mogla da se ponosi time da u svojim oruzanim snagama ima i jednog – Hitlera.
Alois Hitler mladji imao je jos jednog sina kome je dao ime Heinrich.
Taj je za razliku od pulubrata bio pravi svesni omladinac, clan svih mogucih partijskih organa za mlade i malo starije: danas ne propustaju da napomenu da je Heinrich koga su od milja zvali i Heinz, bio ubedjeni nacista kao da je ta sorta bila nesto mnogo retko i egzoticno u Nemackoj tih godina i kao da je za to bilo potrebno biti u najmanju ruku u srodstvu sa Adolfom.
Skolovao se u Nationalpolitische Erziehungsanstalten, skraceno NPEA, poznatije kao Napola, od Nationalpolitische Lehranstalt, mreze obrazovnih institucija koju su nacisti osnovali ne bi li odgajili elitne administratore za potrebe hiljadugodisnjeg carstva i u kojoj su se, pored mnostva eminentnih posleratnih privrednih i umetnickih poslenika, skolovali i jedan Hardi Kriger, mislim na onog glumca.
Kad je doslo vreme da se ide u rat, Heinz je krenuo u rat da osvetla stricu obraz.
Posteno receno, nije se vadio niti izvlacio, a ni stric se nije bas pretrgao: Heinz je dopao sovjetskog zarobljenistva januara 1942. u vreme nemackog neuspeha kod Moskve.
Zasto i kako i kome je i trebalo da samo mesec dana kasnije ovaj dvadesetdvogodisnjak umre u Butirkama, ostace zakopano kao i toliko toga sto se Butirki i slicnih ustanova tice; u svakom slucaju bezopasan, osim kao zgodna atrakcija.
Ko ce znati zamrsene puteve NKVD kome, kao i uostalom ogromnoj vecini gradjana CCCP te zime 1941/42 nije bilo do atrakcija.
Pismo upuceno gore visoko, koliko se zna, pisao nije; pominje se tortura, a moguce je da je ovaj momcic, necak, tvrdo odbio saradnju glede propagande i clanaka sa naslovom poput onog kakve je pisao njegov zapadni polubrat o zajednickom polustricu.
Interesantno, zarobljen je kao pripadnik Wehrmacht-a, a ne kao sto bi se ocekivalo, SS.
Imao je srece da je uopste preziveo kada je ljudima koji su ga zarobili ili koji su ga prvi saslusavali, na pitanje kako se preziva, odgovorio – Hitler.
Wiily pise Ruzveltu:
- Spoiler:
- March 3, 1942
His Excellency Franklin D. Roosevelt
The White House Washington. D.C.
Dear Mr. President:
May I take the liberty of encroaching on your valuable time and that of your staff at the White House?. Mindful of the critical days the nation is now passing through, I do so only because the prerogative of your high office alone can decide my difficult and singular situation.
Permit me to outline as briefly as possible the circumstances of my position, the solution of which I feel could so easily be achieved should you feel moved to give your kind intercession and decision.
I am the nephew and only descendant of the ill-famed Chancellor and Leader of Germany who today so despotically seeks to enslave the free and Christian peoples of the globe.
Under your masterful leadership men of all creeds and nationalities are waging desperate war to determine, in the last analysis, whether they shall finally serve and live an ethical society under God or become enslaved by a devilish and pagan regime.
Everybody in the world today must answer to himself which cause they will serve. To free people of deep religious feeling there can be but one answer and one choice, that will sustain them always and to the bitter end.
I am one of many, but I can render service to this great cause and I have a life to give that it may, with the help of all, triumph in the end.
All my relatives and friends soon will be marching for freedom and decency under the Stars and Stripes. For this reason, Mr. President, I am respectfully submitting this petition to you to enquire as to whether I may be allowed to join them in their struggle against tyranny and oppression?
At present this is denied me because when I fled the Reich in 1939 I was a British subject. I came to America with my Irish mother principally to rejoin my relatives here. At the same time I was offered a contract to write and lecture in the United States, the pressure of which did not allow me the time to apply for admission under the quota. I had therefore, to come as a visitor.
I have attempted to join the British forces, but my success as a lecturer made me probably one of the best attended political speakers, with police frequently having to control the crowds clamouring for admission in Boston, Chicago and other cities. This elicited from British officials the rather negative invitation to carry on.
The British are an insular people and while they are kind and courteous, it is my impression, rightly or wrongly, that they could not in the long run feel overly cordial or sympathetic towards an individual bearing the name I do. The great expense the English legal procedure demands in changing my name, is only a possible solution not within my financial means. At the same time I have not been successful in determining whether the Canadian Army would facilitate my entrance into the armed forces. As things are at the present and lacking any official guidance, 1 find that to attempt to enlist as a nephew of Hitler is something that requires a strange sort of courage that I am unable to muster, bereft as I am of any classification or official support from any quarter.
As to my integrity, Mr. President, I can only say that it is a matter of record and it compares somewhat to the foresighted spirit with which you, by every ingenuity known to statecraft, wrested from the American Congress those weapons which are today the Nation's great defense in this crisis. I can also reflect that in a time of great complacency and ignorance 1 tried to do those things which as a Christian I knew to be right. As a fugitive from the Gestapo I warned France through the press that Hitler would invade her that year. The people of England I warned by the same means that the so-called "solution" of Munich was a myth that would bring terrible consequences. On my arrival in America I at once informed the press that Hitler would loose his Frankenstein on civilization that year. Although nobody paid any attention to what I said, I continued to lecture and write in America. Now the time for writing and talking has passed and I am mindful only of the great debt my mother and I owe to the United States. More than anything else I would like to see active combat as soon as possible and thereby be accepted by my friends and comrades as one of them in this great struggle for liberty.
Your favorable decision on my appeal alone would ensure that continued benevolent spirit on the part of the American people, which today I feel so much a part of. I most respectfully assure you, Mr. President, that as in the past I would do my utmost in the future to be worthy of the great honour I am seeking through your kind aid, in the sure knowledge that my endeavors on behalf of the great principles of Democracy will at least bear favourable comparison to the activities of many individuals who for so long have been unworthy of the fine privilege of calling themselves Americans. May I therefore venture to hope, Mr. President, that in the turmoil of this vast conflict you will not be moved to reject my appeal for reasons which I am in no way responsible?
For me today there could be no greater honour, Mr. President, to have lived and to have been allowed to serve you, the deliverer of the American people from want, and no greater privelege then to have striven and had a small part in establishing the title you once will bear in posterity as the greatest Emancipator of suffering mankind in political history.
I would be most happy to give any additional information that might be required and I take the liberty of enclosing a circular containing details about myself.
Permit me, Mr. President, to express my heartfelt good wishes for your future health and happiness, coupled with the hope that you may soon lead all men who believe in decencey everywhere onward and upward to a glorious victory.
Very respectfully yours,
Patrick Hitler
Pismo je prosledjeno FBI na dalji postupak, i J. Edgar Hoover je rekao da moze.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Wladyslaw Anders
(1892 – 1970)
Ovaj covek nije bio ni veliki vojnik, ni veliki politicar.
Bio je – Poljak.
Katolik koji je to postao od protestanta, zarad i zbog obecanja da ce se pokatoliciti izvuce li zivu glavu iz sovjetskog ili ruskog ropstva, svejedno u ovom slucaju.
U sred srede bratsko komsijskog rasciscavanja, bio je ono balkansko na strasnom mestu postojati.
Gde ces strasnije mesto nego sto je pad Sovjetima u ruke u sred poslednje podele Poljske, one nemacko-sovjetske.
Od Lubjanke, preko logora do Kremlja i kremaljskih glavonja, bili oni carevi, general gubernatori ili generalni sekretari.
Moglo je i obrnuto.
Pa sve do:
Putevi rata, putevi Poljske, putevi malih sa i oko velikih.
Ma koliko Poljaci i ostali mali tesko priznavali i mirili se s tim da su - mali.
Izbegao Katin, Lubjanku, torturu i sovjetske logore nije, i srecnim sticajem okolnosti, dogovorom velikih i njihovom trenutnom potrebom da se Poljacima malo zamase okolo, postavljen na celo sakupljanja Poljaka ornih da se bore protiv Nemacke.
Poljaka rasutih sirom ratnog Sovjetskog saveza, po logorima uglavnom.
Orni su bili svi.
Sa sve porodicama.
Tokom sakupljanja, pojavio se i manjak od nekih desetak hiljada oficira, manjak gurnut pod tepih zarad dobrih saveznickih odnosa pa je tako Katin ostavljen da ceka neka bolja vremena.
Docekao je Gebelsa, ali to vec ne spada u pricu o ovom coveku.
Ruzno je kvalifikovati pojedince, licnosti, po takozvanim nacionalnim obelezjima, karakteristikama i svasta nesto.
Stereotipima jos manje, a da se covek ne seti onih Poljacica Dostojevskog: general Anders nije bio Poljacic. Bio je tvrd, kako samo Poljak moze da bude – Poljak i pre svega Poljak, zadrti Poljak kako to vec Poljaci znaju da budu.
Opterecen svim, ama bas svim teretom vekovnih trvenja sa istocnim komsijom, samo sto su ta opterecenja u njegovom slucaju i slucajevima ljudi, Poljaka koje je izveo iz Rusije, bila dobrodosla.
Teska, smutna i sumorna istorija susedskih odnosa nije dobila cinjenicom da su Andersovi Poljaci eskivirali da se bore na Istocnom frontu, bas kao sto je svima – osim njima – bilo neprijatno sto Sovjetski Savez napustaju u jesen 1942, onu tesku staljingradsku jesen kada je izgledalo da je sa Rusijom gotovo.
Preko Irana, stigli su taman na vreme da pocnu da se tuku sa Nemcima u Italiji, u onom sporom i mucnom puzanju Saveznika uz italijansku cizmu.
Na stranu sva ogavna merenja ko se bolje i kako tukao, ali na Zapadnom frontu tesko da je – osim mozda neke francuske – bilo jedinice koja je u borbu sa Nemcima unela onu staru dobru istocnoevropsku mrznju rezervisanu za istok Evrope, od Bosne pa tamo daleko.
Neoprastanje takodje.
Zapao im je, Andersovim Poljacima, i Monte Kasino.
2. poljski korpus, Polish II Corps, Drugi Korpus Wojska Polskiego, Andersovi Poljaci.
I danas se, prolazeci dolinom Lirija, tu na domak Rima, moze videti poljsko vojnicko groblje.
Daleko od nesrecne Poljske, tesko da bi se nasao kraj koji vise odudara od ravnica, suma i jezera severa Evrope, onog komada zemlje na kome je istorija dosudila jednom narodu da zivi okruzen komsijama kakvi su Rusija i Nemacka, sa po nekom Austrougarskom.
Pruske se ne racunaju, njihovo vreme je tek imalo da dodje, onako pruski temeljno i organizovano.
Na stranu snovi o velicini Poljske, na stranu i Poljska do Dnjepra sa sve Kijevom, na stranu Vilno, poljski grad, samo sto nije.
A Vladislav Anders: skolovan u Rigi, carski oficir, ruski carski oficir, ranjavan u carskoj sluzbi i to nekoliko puta, ucesnik u borbama za osnivanje nove, versajske Poljske, poljski oficir koji je ucestvovao u odbijanju crvenih hordi koje su dojezdile na krilima jedne Revolucije sve do Varsave, pobednik fancy konjickih takmicenja izmedju dva svetska rata, nicim nije bio vidjen za ulogu koja ga je zapala.
Doziveo i preziveo rat sa Nemcima, onaj pocetak WW2, Nowogrodzka Brygada Kawalerii, Mlawa, reka, nemacki tenkovi i rasulo, propast Poljske koja nikad propasti nece.
Bio je i nesto sto je izuzetno retko, kako tada, tako i danas: pravi pravcati tvrdi antikomunista, za razliku od danasnjih i ondasnjih kenjkavih i histericnih antikomunista, ljigavih puzeva golaca za kojima ostaje zeleni ljigavi trag.
Jedan Jugosloven se seca opasno neprijatnog prijema u neku saveznicku bolnicu u Italiji, u prolece 1944. kada je sa petokrakom zvezdom na kapi usao u sobu prepunu ranjenika.
Ispostavilo se da su ranjenici Andersovi Poljaci koji su mislili da su ljudi za crvenim petokrakim zvezdama na kapama – Rusi.
I sve sto uz Ruse ide kada su Poljaci u pitanju.
General Anders je ostao na Zapadu, doziveo da Poljska pocrveni, ali i da se prosiri daleko na zapad i to uz pomoc istog onog Sovjetskog Saveza.
Ostao, ozenio se.
Umro je u Londonu, zemljaci su mu pocast odavali u crkvi londonskog imena Sveti Andrzej Bobola, inace jedan u svece upisani poljski misionar iz nekog 17. veka koga su ubili kozaci Bogdana Hmeljnickog.
Nikad nije aplicirao za britansko drzavljanstvo.
Sahranjen, po sopstvenoj zelji, na vojnickom groblju kod Monte Kasina.
Italija, oko 56,000 Poljaka, 2.301 poginuo, 8,543 ranjena, 535 nestalih....
Grobovi jedne Poljske koje vise nema.
Pa opet...
Ovaj covek je – na stranu sva clanstva u organizacijama, tajnim i javnim, koje se bore ili zalazu za samostalnu Poljsku – casno i posteno sluzio kao – oficir carske, imperatorske armije.
Kornet, kорнет, pa rotmajster, Ротмистр, Prvi svetski rat, Istocni front, Galicija i malo severnije, konjica i to ona prava, carska.
Em konjanik pa jos husar.
Orden Svetog Djordja IV klase Sveta Ana i Sveti Stanislav, ordeni, ruski carski ordeni.
Импера́торский Вое́нный о́рден Свято́го Великому́ченика и Победоно́сца Гео́ргия, 4-я степень, za vernu sluzbu i hrabrost, kaze carski ukaz.
Императорский орден Святой Анны, za istinoljubive, pobozne i odane, kaze carski ukaz.
Императорский и Царский Орден Святого Станислава, da podstakne, kaze carski ukaz.
1915, tokom borbi oko grada koji se zove Kuchcze, danas u Ukrajini, tik uz granicu sa Poljskom i Belorusijom pobijeno je 60 Nemaca, koje sabljama koje bajonetima, od strane jedinice kojom je komandovao dvadesetrogodisnji carski husarski oficir.
Nemaca.
Zarobljenih doduse u takozvanoj prvoj fazi bitke i sa kojima se nije znalo sta i kako jer se moralo dalje.
A da se borio od srca, kako treba i dolikuje carskom oficiru, dokazuje i tom prilikom stecena teska rana junacka.
Obaska borbe u Rumuniji.
Pa, sto kazu, ti sad budi pametan.
(1892 – 1970)
Ovaj covek nije bio ni veliki vojnik, ni veliki politicar.
Bio je – Poljak.
Katolik koji je to postao od protestanta, zarad i zbog obecanja da ce se pokatoliciti izvuce li zivu glavu iz sovjetskog ili ruskog ropstva, svejedno u ovom slucaju.
U sred srede bratsko komsijskog rasciscavanja, bio je ono balkansko na strasnom mestu postojati.
Gde ces strasnije mesto nego sto je pad Sovjetima u ruke u sred poslednje podele Poljske, one nemacko-sovjetske.
Od Lubjanke, preko logora do Kremlja i kremaljskih glavonja, bili oni carevi, general gubernatori ili generalni sekretari.
Moglo je i obrnuto.
Pa sve do:
Putevi rata, putevi Poljske, putevi malih sa i oko velikih.
Ma koliko Poljaci i ostali mali tesko priznavali i mirili se s tim da su - mali.
Izbegao Katin, Lubjanku, torturu i sovjetske logore nije, i srecnim sticajem okolnosti, dogovorom velikih i njihovom trenutnom potrebom da se Poljacima malo zamase okolo, postavljen na celo sakupljanja Poljaka ornih da se bore protiv Nemacke.
Poljaka rasutih sirom ratnog Sovjetskog saveza, po logorima uglavnom.
Orni su bili svi.
Sa sve porodicama.
Tokom sakupljanja, pojavio se i manjak od nekih desetak hiljada oficira, manjak gurnut pod tepih zarad dobrih saveznickih odnosa pa je tako Katin ostavljen da ceka neka bolja vremena.
Docekao je Gebelsa, ali to vec ne spada u pricu o ovom coveku.
Ruzno je kvalifikovati pojedince, licnosti, po takozvanim nacionalnim obelezjima, karakteristikama i svasta nesto.
Stereotipima jos manje, a da se covek ne seti onih Poljacica Dostojevskog: general Anders nije bio Poljacic. Bio je tvrd, kako samo Poljak moze da bude – Poljak i pre svega Poljak, zadrti Poljak kako to vec Poljaci znaju da budu.
Opterecen svim, ama bas svim teretom vekovnih trvenja sa istocnim komsijom, samo sto su ta opterecenja u njegovom slucaju i slucajevima ljudi, Poljaka koje je izveo iz Rusije, bila dobrodosla.
Teska, smutna i sumorna istorija susedskih odnosa nije dobila cinjenicom da su Andersovi Poljaci eskivirali da se bore na Istocnom frontu, bas kao sto je svima – osim njima – bilo neprijatno sto Sovjetski Savez napustaju u jesen 1942, onu tesku staljingradsku jesen kada je izgledalo da je sa Rusijom gotovo.
Preko Irana, stigli su taman na vreme da pocnu da se tuku sa Nemcima u Italiji, u onom sporom i mucnom puzanju Saveznika uz italijansku cizmu.
Na stranu sva ogavna merenja ko se bolje i kako tukao, ali na Zapadnom frontu tesko da je – osim mozda neke francuske – bilo jedinice koja je u borbu sa Nemcima unela onu staru dobru istocnoevropsku mrznju rezervisanu za istok Evrope, od Bosne pa tamo daleko.
Neoprastanje takodje.
Zapao im je, Andersovim Poljacima, i Monte Kasino.
2. poljski korpus, Polish II Corps, Drugi Korpus Wojska Polskiego, Andersovi Poljaci.
I danas se, prolazeci dolinom Lirija, tu na domak Rima, moze videti poljsko vojnicko groblje.
Daleko od nesrecne Poljske, tesko da bi se nasao kraj koji vise odudara od ravnica, suma i jezera severa Evrope, onog komada zemlje na kome je istorija dosudila jednom narodu da zivi okruzen komsijama kakvi su Rusija i Nemacka, sa po nekom Austrougarskom.
Pruske se ne racunaju, njihovo vreme je tek imalo da dodje, onako pruski temeljno i organizovano.
Na stranu snovi o velicini Poljske, na stranu i Poljska do Dnjepra sa sve Kijevom, na stranu Vilno, poljski grad, samo sto nije.
A Vladislav Anders: skolovan u Rigi, carski oficir, ruski carski oficir, ranjavan u carskoj sluzbi i to nekoliko puta, ucesnik u borbama za osnivanje nove, versajske Poljske, poljski oficir koji je ucestvovao u odbijanju crvenih hordi koje su dojezdile na krilima jedne Revolucije sve do Varsave, pobednik fancy konjickih takmicenja izmedju dva svetska rata, nicim nije bio vidjen za ulogu koja ga je zapala.
Doziveo i preziveo rat sa Nemcima, onaj pocetak WW2, Nowogrodzka Brygada Kawalerii, Mlawa, reka, nemacki tenkovi i rasulo, propast Poljske koja nikad propasti nece.
Bio je i nesto sto je izuzetno retko, kako tada, tako i danas: pravi pravcati tvrdi antikomunista, za razliku od danasnjih i ondasnjih kenjkavih i histericnih antikomunista, ljigavih puzeva golaca za kojima ostaje zeleni ljigavi trag.
Jedan Jugosloven se seca opasno neprijatnog prijema u neku saveznicku bolnicu u Italiji, u prolece 1944. kada je sa petokrakom zvezdom na kapi usao u sobu prepunu ranjenika.
Ispostavilo se da su ranjenici Andersovi Poljaci koji su mislili da su ljudi za crvenim petokrakim zvezdama na kapama – Rusi.
I sve sto uz Ruse ide kada su Poljaci u pitanju.
General Anders je ostao na Zapadu, doziveo da Poljska pocrveni, ali i da se prosiri daleko na zapad i to uz pomoc istog onog Sovjetskog Saveza.
Ostao, ozenio se.
Umro je u Londonu, zemljaci su mu pocast odavali u crkvi londonskog imena Sveti Andrzej Bobola, inace jedan u svece upisani poljski misionar iz nekog 17. veka koga su ubili kozaci Bogdana Hmeljnickog.
Nikad nije aplicirao za britansko drzavljanstvo.
Sahranjen, po sopstvenoj zelji, na vojnickom groblju kod Monte Kasina.
Italija, oko 56,000 Poljaka, 2.301 poginuo, 8,543 ranjena, 535 nestalih....
Grobovi jedne Poljske koje vise nema.
Pa opet...
Ovaj covek je – na stranu sva clanstva u organizacijama, tajnim i javnim, koje se bore ili zalazu za samostalnu Poljsku – casno i posteno sluzio kao – oficir carske, imperatorske armije.
Kornet, kорнет, pa rotmajster, Ротмистр, Prvi svetski rat, Istocni front, Galicija i malo severnije, konjica i to ona prava, carska.
Em konjanik pa jos husar.
Orden Svetog Djordja IV klase Sveta Ana i Sveti Stanislav, ordeni, ruski carski ordeni.
Импера́торский Вое́нный о́рден Свято́го Великому́ченика и Победоно́сца Гео́ргия, 4-я степень, za vernu sluzbu i hrabrost, kaze carski ukaz.
Императорский орден Святой Анны, za istinoljubive, pobozne i odane, kaze carski ukaz.
Императорский и Царский Орден Святого Станислава, da podstakne, kaze carski ukaz.
1915, tokom borbi oko grada koji se zove Kuchcze, danas u Ukrajini, tik uz granicu sa Poljskom i Belorusijom pobijeno je 60 Nemaca, koje sabljama koje bajonetima, od strane jedinice kojom je komandovao dvadesetrogodisnji carski husarski oficir.
Nemaca.
Zarobljenih doduse u takozvanoj prvoj fazi bitke i sa kojima se nije znalo sta i kako jer se moralo dalje.
A da se borio od srca, kako treba i dolikuje carskom oficiru, dokazuje i tom prilikom stecena teska rana junacka.
Obaska borbe u Rumuniji.
Pa, sto kazu, ti sad budi pametan.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
While photographs may not lie, liars may photograph.
Rece Lewis (Wickes) Hine (1874 -1940)
Jedan od USA rozikastih:
Street Child, c. 1910
Icarus, Empire State Building, 1930
Girl Worker in Carolina Cotton Mill, 1908
Newsies at Skeeter Branch, St. Louis, Missouri, 1910
Young Russian Jewess, Ellis Island, New York, 1905
Young Boy Coal Miner, 1909-1913
Rockefeller Center Construction Site, c. 1930
Rece Lewis (Wickes) Hine (1874 -1940)
Jedan od USA rozikastih:
Street Child, c. 1910
Icarus, Empire State Building, 1930
Girl Worker in Carolina Cotton Mill, 1908
Newsies at Skeeter Branch, St. Louis, Missouri, 1910
Young Russian Jewess, Ellis Island, New York, 1905
Young Boy Coal Miner, 1909-1913
Rockefeller Center Construction Site, c. 1930
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 81194
Join date : 2012-06-10
http://pescanik.net/hvala-vam-za-rat/Na primer, iako su se zaraćeni vojnici na zapadnom frontu družili tog prvog ratnog božića, mnogo veće bratimljenje neprijatelja dogodilo se nešto kasnije u Rusiji. Klimava a preteška, imperijalna Rusija se pod pritiskom katastrofalnih vojnih gubitaka i zvanično raspala početkom 1917. godine. Car Nikolaj II i njegova porodica su uhapšeni i posle više od 300 godina je završena vladavina dinastije Romanov.
Umorna ruska vojska je ovu vest dočekala sa oduševljenjem. Jedan američki izveštač sa fronta posmatrao je kroz dvogled kako se ruski i nemački vojnici sreću na ničijoj zemlji. Jezička barijera nije bila problem: Nemci su svoje bajonete pobadali u zemlju, a Rusi duvanjem u otvorene dlanove pokazivali da je caru odzvonilo. Kada su novembra te godine vlast u Rusiji preuzeli boljševici koji su hteli da što pre završe rat, bratimljenje neprijatelja se intenziviralo. Postoji mnogo fotografija na kojima zajedno poziraju ruski i nemački vojnici, a u jednom slučaju čak plešu u parovima na snegu, dok ih njihovi oficiri zgranuto posmatraju.
Imena i dela ruskih dezertera se sigurno neće naći u „obrazovnim paketima“, iako je njihova uloga u zaustavljanju rata bila ključna. Jedan uznemireni britanski vojni ataše u Rusiji procenio je da je najmanje milion ruskih vojnika dezertiralo iz svoje neuhranjene i loše opremljene vojske. Većina tih ljudi je prosto otpešačila kući. To je omogućilo sklapanje sporazuma o prekidu vatre na istočnom frontu mnogo pre završetka borbi na zapadnom.
_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."
Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Au, koja ljiga od politicke korektnosti
Obaska sto se ovde ne radi o neznanju, nego o svesnom izvrtanju istorije, 1 prilagodjavanju.
Ovaj bre citave akrobacije pravi da ne pomene III internacionalu, Lenjina, 'glasanje nogama', ali zato ima mesta za Raselovih 6 meseci zatvora, zene koje su se okupile u neutralnoj Holandiji i Dobsa.
Onako ofrlje: te pobune u francuskoj vojsci posle, sto jes'-jes', krvave Nivelove ofanzive, te Nemci kojima je bratimljenje sa Rusima bilo znak da treba da se pozuri, a da pri tom ne pomene da je ta ista bratimljena nemacka vojska orno usla u Ukrajinu posto je izmasakrirala Sovjete u Brestu, ko bi se uostalom jos podsecao Brest-Litovskog mira, Lenjina, Trockog, uloge Oktobarske revolucije i straha od njenog sirenja kao poprilicnog dopinga naprasnom razumevanju za nezadovoljstvo takozvanih masa koje se pojavilo kod sto bi se danas reklo, elita na obe zaracene strane.
Mucni mi ovakvi tekstovi: na prvi pogled dobronamerni, suprostavljeni obicno desnicarskom slavljenju rata, promovisu mirotvorstvo jezikom danasnjice - sa sve fudbalom - oni su opasniji od svake desnicarske apologije ratu i nacionalizmu, nacionalizmima WW1 narocito.
Zamagljuju stvari, podmecu marginalce i marginalne pojave kao bitne i presudne.
Kastrirana istorija: Zores je tacka u njihovom politicki korektnom svetu, tacka iza koje ne idu.
Obaska sto se ovde ne radi o neznanju, nego o svesnom izvrtanju istorije, 1 prilagodjavanju.
Ovaj bre citave akrobacije pravi da ne pomene III internacionalu, Lenjina, 'glasanje nogama', ali zato ima mesta za Raselovih 6 meseci zatvora, zene koje su se okupile u neutralnoj Holandiji i Dobsa.
Onako ofrlje: te pobune u francuskoj vojsci posle, sto jes'-jes', krvave Nivelove ofanzive, te Nemci kojima je bratimljenje sa Rusima bilo znak da treba da se pozuri, a da pri tom ne pomene da je ta ista bratimljena nemacka vojska orno usla u Ukrajinu posto je izmasakrirala Sovjete u Brestu, ko bi se uostalom jos podsecao Brest-Litovskog mira, Lenjina, Trockog, uloge Oktobarske revolucije i straha od njenog sirenja kao poprilicnog dopinga naprasnom razumevanju za nezadovoljstvo takozvanih masa koje se pojavilo kod sto bi se danas reklo, elita na obe zaracene strane.
Mucni mi ovakvi tekstovi: na prvi pogled dobronamerni, suprostavljeni obicno desnicarskom slavljenju rata, promovisu mirotvorstvo jezikom danasnjice - sa sve fudbalom - oni su opasniji od svake desnicarske apologije ratu i nacionalizmu, nacionalizmima WW1 narocito.
Zamagljuju stvari, podmecu marginalce i marginalne pojave kao bitne i presudne.
Kastrirana istorija: Zores je tacka u njihovom politicki korektnom svetu, tacka iza koje ne idu.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 81194
Join date : 2012-06-10
Prestrog si, tekst jasno stavlja do znanja da je boljševička revolucija omogućila kraj rata na Istoku.
Inače, što sam stariji, sve više cenim pacifizam kao ozbiljno moralnu, a zašto dane, i političku poziciju.
Žores je zanimljiv i značajan misliliac koga treba ponovo otkriti u svetlu savremenih razvoja, ali i nekih drugih pisanja. Ja sam se iznenadio kako je blisko ono što je on pisao Benjaminovim spisima o ratu. Kapitalizam nužno vodi u rat, to je osnovna njegova teza, i vredi je stalno iznova ponavljati, posebno u trenutku kao što je ovaj, obeležen besmislenim ukrajinskim sukobom.
Inače, što sam stariji, sve više cenim pacifizam kao ozbiljno moralnu, a zašto dane, i političku poziciju.
Žores je zanimljiv i značajan misliliac koga treba ponovo otkriti u svetlu savremenih razvoja, ali i nekih drugih pisanja. Ja sam se iznenadio kako je blisko ono što je on pisao Benjaminovim spisima o ratu. Kapitalizam nužno vodi u rat, to je osnovna njegova teza, i vredi je stalno iznova ponavljati, posebno u trenutku kao što je ovaj, obeležen besmislenim ukrajinskim sukobom.
_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."
Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Sto se ostalog tice: mozda tekst jasno stavlja do znanja da je Oktobarska (ne boljsevicka, naglasavanje boljsevizma je jos jedno od kukavicjih jaja politkorektizma i moderne levice koja krije neke od svojih korena k'o zmija noge, sve se bojeci optuzbi za ovo ili ono, ali to radi na poprilicno cudan nacin.
Jesam bio malo preostar, priznajem, covek je lepo opleo po komercijalizaciji proslave, ali ostaje glavni problem, a to je tiha i neprimetna revizija koju niti hocu niti mogu da pripisem neznanju vec samo i iskljucivo nameri.
Nema Romena Rolana, ima skupa u Holandiji, niko da pomene Suttner-ovu, prica o WW1 se zavrtela oko matrice kako je nama ovako lepima i pametnima mogao da se dogodi Prvi svetski rat.
A pazi: u tom ratu su najcivilizovanije nacije na Planeti koristile u svrhu uzajamnog istrebljenja otrovne gasove sto je postignuce koje nije ponovio cak ni Drugi svetski rat: da je konflikt sadrzan u samoj sustini kapitalizma, da on bez konflikta jednostavno ne moze da postoji - znamo odavno, uostalom, danasnji svet to pokazuje i dokazuje vise nego uspesno.
Sve u svemu, s obzirom na gornje, cenim i postujem tvoj naginjanje prema pacifizmu, iako je razlog u krstenici , ali se bojim da ono sto se u modernom svetu dogadja - mislim pre svega na ponovnu pojavi fasizma u inkarnacijama koje nam jos ni izdaleka nisu poznate - pacifizmu jednostavno ne ostavlja mesta: fasizam - kao retko koja pojava u ljudskoj istoriji - deli svet i istoriju na crno-belo, tako da se bojim da promocija pacifizma u slucaju fasizma nema mnogo ni smisla ni svrhe.
Sto se tice internih, moderno kapitalistickih sukoba koji sluze da bi se sistem odrzao u pogonu, na radnoj temperaturi, kakav je ovaj danasnji u Ukrajini, na primer, pa - jebiga, sta da ti kazem, osim onog ofucanog: otvori topik Dometi, ogranicenja i eticka opravdanost neopacifizma .
I da, da ne zaboravim: svi, ama bas svi, obelezavajuci WW1, preskacu podstanara jednog ciriskog obucara, lika koji je, kao niko drugi tih dana - znao o cemu se tu stvarno radi
Jesam bio malo preostar, priznajem, covek je lepo opleo po komercijalizaciji proslave, ali ostaje glavni problem, a to je tiha i neprimetna revizija koju niti hocu niti mogu da pripisem neznanju vec samo i iskljucivo nameri.
Nema Romena Rolana, ima skupa u Holandiji, niko da pomene Suttner-ovu, prica o WW1 se zavrtela oko matrice kako je nama ovako lepima i pametnima mogao da se dogodi Prvi svetski rat.
A pazi: u tom ratu su najcivilizovanije nacije na Planeti koristile u svrhu uzajamnog istrebljenja otrovne gasove sto je postignuce koje nije ponovio cak ni Drugi svetski rat: da je konflikt sadrzan u samoj sustini kapitalizma, da on bez konflikta jednostavno ne moze da postoji - znamo odavno, uostalom, danasnji svet to pokazuje i dokazuje vise nego uspesno.
Sve u svemu, s obzirom na gornje, cenim i postujem tvoj naginjanje prema pacifizmu, iako je razlog u krstenici , ali se bojim da ono sto se u modernom svetu dogadja - mislim pre svega na ponovnu pojavi fasizma u inkarnacijama koje nam jos ni izdaleka nisu poznate - pacifizmu jednostavno ne ostavlja mesta: fasizam - kao retko koja pojava u ljudskoj istoriji - deli svet i istoriju na crno-belo, tako da se bojim da promocija pacifizma u slucaju fasizma nema mnogo ni smisla ni svrhe.
Sto se tice internih, moderno kapitalistickih sukoba koji sluze da bi se sistem odrzao u pogonu, na radnoj temperaturi, kakav je ovaj danasnji u Ukrajini, na primer, pa - jebiga, sta da ti kazem, osim onog ofucanog: otvori topik Dometi, ogranicenja i eticka opravdanost neopacifizma .
I da, da ne zaboravim: svi, ama bas svi, obelezavajuci WW1, preskacu podstanara jednog ciriskog obucara, lika koji je, kao niko drugi tih dana - znao o cemu se tu stvarno radi
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 81194
Join date : 2012-06-10
Razumam ja ograničenja pacifizma, ali što više čitam o njemu, sve mi se manje naivnim čini. Ne znam da li si čitao Hauarda Zina, koji nije nikakav naivac, a uz to je bio i učesnik WWII, o tome zašto je postao pacifista.
Nije me ubedio, ali je vrlo teško olako odbaciti njegova razmišljanja kao naivna.
Nije me ubedio, ali je vrlo teško olako odbaciti njegova razmišljanja kao naivna.
_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."
Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Jesam Zina, ali sam i Malroa sa sve njegovom poprilicno dobro artikulisanom razradom uloge intelektualca i potrebe da se isti angazuje u akciji.
Znas, ima negde kod Grina, mrzi me sad da trazim, a ne mogu trenutno da se setim, u nekoj sam frci jedna sjajna misao, parafraziracu je: katolici i komunisti nose mnogo toga na dusi, ali oni su jedini koji su - okrvavili ruke. Grin, iako koristi termin okrvaviti - koji doduse i treba da bude bukvalno shvacen - ovde misli upravo na akciju, uostalom neko davno rece da su filozofi do sada svet tumacili, ali da je se radi o tome da se svet - promeni.
Imas i kod Mihiza jedno podsecanje na njegovo kurcenje u Maderi pred Penezicem, stalnim posetiocem iste kafane, kad ga je Mihiz 'hrabro' optuzio da su mu ruke krvave do lakata.
'Do ramena, budalo, do ramena su mi krvave' glasio je odgovor.
Znas, ima negde kod Grina, mrzi me sad da trazim, a ne mogu trenutno da se setim, u nekoj sam frci jedna sjajna misao, parafraziracu je: katolici i komunisti nose mnogo toga na dusi, ali oni su jedini koji su - okrvavili ruke. Grin, iako koristi termin okrvaviti - koji doduse i treba da bude bukvalno shvacen - ovde misli upravo na akciju, uostalom neko davno rece da su filozofi do sada svet tumacili, ali da je se radi o tome da se svet - promeni.
Imas i kod Mihiza jedno podsecanje na njegovo kurcenje u Maderi pred Penezicem, stalnim posetiocem iste kafane, kad ga je Mihiz 'hrabro' optuzio da su mu ruke krvave do lakata.
'Do ramena, budalo, do ramena su mi krvave' glasio je odgovor.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 81194
Join date : 2012-06-10
Nije Zin u tom smislu moralista, "samo da ja sačuvam čistu savest", i nema problem sa npr. gerilskom borbom.
_____
"Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."
Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Nisam ga tako ni shvatio, naprotiv.
Samo pokusavam da izvucem konsekvence, ako hoces i eticke.
Ili pre svega eticke, jer se u krajnjoj liniji i na kraju svih krajeva, sve svodi na etiku.
Samo pokusavam da izvucem konsekvence, ako hoces i eticke.
Ili pre svega eticke, jer se u krajnjoj liniji i na kraju svih krajeva, sve svodi na etiku.
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 2244
Join date : 2012-02-12
Location : www.zidnenovine.wordpress.com
Elizabeth Miller, poznatija kao Lee Miller, jedna opasna zenska.
Rodjena neke 1907. u gradu cije ime moze da posluzi za uzor stereotip imena grada poslovicne americke provincije, Poughkeepsie, zbrisavanje u Njujork, prica o americkom snu, ono izletis pred auto koji jedva uspe da zaustavi, kad ono u autu niko drugi nego urednik americkog izdanja Vogue, Conde Nast.
Fotomodel i to bogami ozbiljan, pretplacena na naslovne strane Vogue-a, pocinje i sama da se bavi fotografijom, uspesno.
Na karijeru modela stavlja tacku kada je pristala da reklamira zenske uloske, sram je bilo, i kud ce nego pravac Pariz, tako gde idu svi problematicni Amerikanci tridesetih godina 20. veka.
U Parizu, druzi se sa covekom po imenu Man Ray, s njim i za njim se uostalom i zaputila tamo, sve kako treba i dolikuje: od Pikasa i Koktoa, do nadrealista i to onih najzagrizenijih medju kojima ce da upozna i buduceg muza, Robert Penrose, nadrealista i svasta nesto, uz kog ce kasnije, kad se smiri i pripitomi – on, ne ona – da postane Lady Penrose.
U medjuvremenu, vratice se u Njujork iz koga je proterana: udala se za egipatskog budzu s kojim ce da poseti Ameriku u cilju nabavke opreme za egipatske zeleznice.
Kairo joj je brzo dosadio, ponovo Evropa, kad ono:
Da nije blatnjavih vojnickih cizama, nista narocito, ali jeste: Lee Miller u licnoj kadi licnog kupatila licnog minhenskog apartmana Adolfa Hitlera.
Fotografiju je napravio drugi clan nerazdvojnog foto para, Life fotograf David Scherman.
Vogue ju je angazovao za svog ratnog foto-reportera i ova zena ce, posle takozvane Bitke za Britaniju i ratne Britanije, da obidje sve sto se u Evropi dalo obici tokom saveznickog napredovanja u leto 1944, zimu i prolece 1945, ukljucujuci i takva turisticka mesta kao sto su Buchenwald i Dachau.
U taze stanju.
Zabelezila je i prvu upotrebu napalma.
Pariz, avgust 1944, susret.
Modelarske, predratne:
Uspomene na uzase nadrealizma i prateceg promiskuiteta ili, sve su tridesete cekale da im 21. vek objasni sta je i kako je i o cemu se tu u stvari radi.
Onako potanko i sa razumevanjem, teorijski obrazlozeno, sa citatima i referentnom literaturom.
Politicki korektno i rodno ravnopravno pod obavezno.
Ko nije za sebe, nije ni za druge, Miller, neka okolina Kana, itd, itd…
Sa drugaricom.
Prosao je, zavrsio se jedan rat.
Pedesete i Lady Penrose.
Sezdesete i Joan Miro, Desmond Morris, zmija.
Itakoto: dosla su moderna vremena, dosli su moderni istoricari, dosli su sinovi kojima je zafalilo para, pa smo saznali da ju je kao devojcicu od 8 godina silovao porodicni prijatelj, sa sve triperom, da ju je tata slikao i svasta nesto, da je patila od depresije, sram je bilo posle svega toga, Buchenwald i Dachau na stranu…
Jos hoce da je posto-poto uguraju u umetnost.
Tek, sta sve uguravaju…
A bila je samo zmaj zenska koja je zivela jedno vreme.
Onako bas izistinski.
Danas se takve vise ne prave.
Edit: koga ne mrzi i ko je clan moze da na onom govnetu koje se zove Pinterest da vidi mozda najbolju online zbirku fotografija Lee Miller; ja nisam uspeo zbog onih zavesa preko slika koje traze da se ocas posla uclanis.
Sincic je unace izdao knjigu Lee Miller's War.
https://www.pinterest.com/binghamcomposer/lee-miller/
Rodjena neke 1907. u gradu cije ime moze da posluzi za uzor stereotip imena grada poslovicne americke provincije, Poughkeepsie, zbrisavanje u Njujork, prica o americkom snu, ono izletis pred auto koji jedva uspe da zaustavi, kad ono u autu niko drugi nego urednik americkog izdanja Vogue, Conde Nast.
Fotomodel i to bogami ozbiljan, pretplacena na naslovne strane Vogue-a, pocinje i sama da se bavi fotografijom, uspesno.
Na karijeru modela stavlja tacku kada je pristala da reklamira zenske uloske, sram je bilo, i kud ce nego pravac Pariz, tako gde idu svi problematicni Amerikanci tridesetih godina 20. veka.
U Parizu, druzi se sa covekom po imenu Man Ray, s njim i za njim se uostalom i zaputila tamo, sve kako treba i dolikuje: od Pikasa i Koktoa, do nadrealista i to onih najzagrizenijih medju kojima ce da upozna i buduceg muza, Robert Penrose, nadrealista i svasta nesto, uz kog ce kasnije, kad se smiri i pripitomi – on, ne ona – da postane Lady Penrose.
U medjuvremenu, vratice se u Njujork iz koga je proterana: udala se za egipatskog budzu s kojim ce da poseti Ameriku u cilju nabavke opreme za egipatske zeleznice.
Kairo joj je brzo dosadio, ponovo Evropa, kad ono:
Da nije blatnjavih vojnickih cizama, nista narocito, ali jeste: Lee Miller u licnoj kadi licnog kupatila licnog minhenskog apartmana Adolfa Hitlera.
Fotografiju je napravio drugi clan nerazdvojnog foto para, Life fotograf David Scherman.
Vogue ju je angazovao za svog ratnog foto-reportera i ova zena ce, posle takozvane Bitke za Britaniju i ratne Britanije, da obidje sve sto se u Evropi dalo obici tokom saveznickog napredovanja u leto 1944, zimu i prolece 1945, ukljucujuci i takva turisticka mesta kao sto su Buchenwald i Dachau.
U taze stanju.
Zabelezila je i prvu upotrebu napalma.
Pariz, avgust 1944, susret.
Modelarske, predratne:
Uspomene na uzase nadrealizma i prateceg promiskuiteta ili, sve su tridesete cekale da im 21. vek objasni sta je i kako je i o cemu se tu u stvari radi.
Onako potanko i sa razumevanjem, teorijski obrazlozeno, sa citatima i referentnom literaturom.
Politicki korektno i rodno ravnopravno pod obavezno.
Ko nije za sebe, nije ni za druge, Miller, neka okolina Kana, itd, itd…
Sa drugaricom.
Prosao je, zavrsio se jedan rat.
Pedesete i Lady Penrose.
Sezdesete i Joan Miro, Desmond Morris, zmija.
Itakoto: dosla su moderna vremena, dosli su moderni istoricari, dosli su sinovi kojima je zafalilo para, pa smo saznali da ju je kao devojcicu od 8 godina silovao porodicni prijatelj, sa sve triperom, da ju je tata slikao i svasta nesto, da je patila od depresije, sram je bilo posle svega toga, Buchenwald i Dachau na stranu…
Jos hoce da je posto-poto uguraju u umetnost.
Tek, sta sve uguravaju…
A bila je samo zmaj zenska koja je zivela jedno vreme.
Onako bas izistinski.
Danas se takve vise ne prave.
Edit: koga ne mrzi i ko je clan moze da na onom govnetu koje se zove Pinterest da vidi mozda najbolju online zbirku fotografija Lee Miller; ja nisam uspeo zbog onih zavesa preko slika koje traze da se ocas posla uclanis.
Sincic je unace izdao knjigu Lee Miller's War.
https://www.pinterest.com/binghamcomposer/lee-miller/
Last edited by шумидер-модер on 2015-03-01, 02:26; edited 3 times in total (Reason for editing : Link)
_____
Dok si to smislio, na mom si visio.
***************************************
Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
- Posts : 6159
Join date : 2014-11-04
Btw. ona je model na legendarnoj fotografiji Man Ray-a
- Posts : 39810
Join date : 2012-02-12
Location : имам пуну полицу књига, која ми је главна?
А име Конди Нест (како се највероватније изговара) сам запамтио из сасвим десетих разлога. То је фирма којој се плати да прошврља кроз банкарске извештаје да утврди не баш бонитет него кредитну историју вашу, о вашем трошку, а за рачун станодавца пре него што склопите уговор. Таквих фирми има још.
Разлика између бонитета и кредитне историје више одговара наслову него тону ове теме.
Разлика између бонитета и кредитне историје више одговара наслову него тону ове теме.
_____
"Baby formula", however, is not a recipe for "how to make a baby".
срце пуца где је лепљено
|
|