Spomen Principu
Документи | Мило Ломпар | oktobar 16, 2010 17:50
Piše Milo Lompar
U Terezinu, u staroj tvrđavi, i danas se čuva pomen na Sarajevski atentat i na Gavrila Principa, koji je upravo u ovom starom vojnom kazamatu Austro-ugarske Monarhije dočekao preranu smrt. To je zato, kažu Česi, što je Princip bio ne samo srpski (nacionalni), nego i južnoslovenski revolucionar. Ali, kako to objasniti u našem vremenu neokolonijalizma?
Putovanja mogu biti poučna na razne načine, ali moderna ideologija koja se oko njih obrazuje uvek je ograničavajuća. Ona ne samo da nas vodi tamo kuda idu svi, nego nas navodi da ono što vidimo uvek vidimo na isti način. Putovanje, međutim, počinje kada se nađemo na nekom mestu koje nas podstakne da stvorimo neočekivane asocijacije, nenagoveštene u bilo kom bedekeru, pa nas otud nehotično poučava, jer nas usmerava ka samoogledanju. Neka veza između nas i sveta nastaje na putovanju. Ali, put našeg duha ne sme biti zadat očekivanjem kakvo je uneto u nas. Put duha mora biti naš: tek tada putovanje dobija smisao za nas. Tako se Ernst Jinger – u času kada se zaputio u Maleziju da po drugi put u životu vidi Halejevu kometu, u Kuala Lumpuru suočio sa mnoštvom različitih naroda: Malajaca, Kineza, Indijaca. Bili su izmešani u seobama naroda iz raznih razloga, među kojima on pominje „ratove, revolucije, proterivanja“. I baš tada, na tolikoj daljini od rodnog tla, on odjednom dotiče svoju misao: „Deportacija naroda – gde su Pomeranjani, istočni Prusi?“ („U znaku Halejeve komete“). Tu je utisnut trag onoga što čini misaonu srž putovanja: jedan uvid koji nas namah prebacuje preko onog očiglednog; ka onom što kao da nas i u daljini prati po nevidljivoj i utrtoj stazi.
„EVROPA DANAS“, BEZ SRBIJE
Većim delom magistralnog puta, od časa kada prođe kraj Bratislave, čovek oseća kako ide uzbrdo, kako se povećava uspon što više zamičemo u moravska i češka brda. Dok u moravskim predelima kao da uvek pada kiša, sitna, i u leto skoro jesenja, na mahove jaka, vazda uporna, dotle u češkim predelima, pred Pragom, zna da se razvedri. Od Bratislave do Praga put prolazi kraj Brna: taj grad je središnje mesto moravskih oblasti.
Ako nas radoznalost povede, u blizini Brna možemo ugledati spomenik posvećen velikoj bici tri cara: dok je svi u svetu zovu bitkom kod Austerlica (1805), dotle Česi pamte da se ona odigrala u blizini sela koje oni zovu Slavkov. Otud je to bitka kod Slavkova. Ispred odaja, gde se prepliću autentični tragovi davnog vremena – poput uniformi, pušaka, topova – sa modernim inscenacijama, na samom ulazu u muzej koji se nalazi pored spomenika, možemo ugledati kompjutersku mapu Evrope, iznad koje na ekranu svetli natpis: „Evropa danas“. Na njoj su ocrtane sve granice i upisani mnogi gradovi: kao Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Skoplje, Tirana, Bukurešt, Sofija. U jednom oivičenom praznom prostoru ne piše ništa, tu nije obeležen nijedan grad, iako bi trebalo da piše Beograd. Tu smo, dakle, mi. Možemo različito misliti o tom praznom mestu, možda je reč o nehotičnom propustu, možda je takva mentalna mapa evropske sadašnjosti: svakako da budi nelagodnost da smo nestali sa jedne savremene karte, da tamo gde smo mi, odakle mi dolazimo, nema ničeg.
Nema u izložbenoj postavci ni reči o čuvenom jurišu, koji je u austerličkoj bici obeležio herojsku smrt ruske carske garde i u „Ratu i miru“ opisao Tolstoj kao „onaj sjajni juriš konjičkih gardista kome su se divili i sami Francuzi“. Ni Tolstoj, međutim, nije kazao ko je vodio taj juriš, već nam je tek Crnjanski rasvetlio u „Drugoj knjizi Seoba“ da je to bio jedan Srbin: „đeneral Nikolaj Ivanovič de Preradovič komandovao je konjičkim gardijskim pukom, koji se u bici, kod mesta Austerlic, proslavio.“ Okolnost da nas nema u jednoj muzejskoj postavci neugodno se poklopila sa okolnošću da nas nema ni u evropskoj kompjuterskoj sadašnjosti.
Ponekad je poučno kada se čovek osvedoči u dugu tradiciju češkog pasivnog otpora. Ona se pojavi i kao deo svakodnevnih reakcija. Na recepciji velikog hotela u Pragu, hotela u kojem ima puno nemačkih turista, zatičemo recepcionarku kako razgovara na nemačkom sa dvojicom gostiju. Kada je taj razgovor – koji nije bio kratak – završila, okrenula se novopridošlim gostima. Saslušavši pitanje na nemačkom, utvrdivši u spisku rezervacija da nisu Nemci, ona diskretno i neopozivo počinje da govori na engleskom. Nijedno potonje pitanje mladog i nestrpljivog čoveka nije je moglo navesti da se vrati nemačkom jeziku, već je uporni mladić na kraju sam prešao na engleski jezik. To je tačna mera između onoga što ona mora i onoga što hoće: da je tako razgovarala sa gostima kojima je rečeno da osoblje hotela zna nemački, mogla je imati teškoća; da je sa neočekivanim gostima razgovarala na češkom, oni bi se – premda Sloveni – mogli pobuniti, jer je ne bi dobro razumeli; upotrebivši engleski, kao posredni i bezlični oblik hotelske komunikacije, ona je pokazala da ne želi govoriti nemački više nego što mora. To nije bilo ni slučajno ni nametljivo: to nam je pokazalo kako jedna dugotrajna kulturna politika postaje – sviđalo se to nama ili ne – životni stav.
Veliki muzej sećanja: Tvrđava Terezin krije strahote krvavog minulog veka – iz ovog kazamata za vreme Drugog svetskog rata Jevreji su odvođeni u logore smrti, a tu je kosti ostavio i Gavrilo Princip, atentator na prestolonaslednika Franca Ferdinanda
GDE SU ISTOČNI PRUSI?
Nije tačno da drugi ne mogu i namah razumeti naše egzistencijalne i istorijske teškoće: neophodno je samo da ih dovoljno precizno uprizorimo. Kada studentu iz Brna kažete da je iz Moravske, on će vas ispraviti rekavši da je iz Češke; kada mu, potom, poželite povratak u njegovu lepu Moravsku, sa učtivim negodovanjem će naznačiti kako oni to zovu Češkom. Ali, ako sa učtivim humorom dodate kako nema razloga za ljutnju, jer i mi Kosovo zovemo Srbijom, pa ste ga vi ipak priznali kao posebnu državu, stvari dolaze na svoje mesto: nije mu se dopalo, ali je shvatio. Treba samo vežbati: u razgovoru sa Poljacima uvek treba reći Breslau: tako Nemci zovu glavni grad Šlezije koji je pripao Poljskoj. Vežbanje se ne sme zaustavljati kada igra počne: u razgovoru sa Nemcima, taj grad uvek zovemo Vroclav, pa Gadamer biva filozof iz Vroclava, jer je tamo odrastao i studirao filozofiju, baš kao što je Kant postao filozof iz Kalinjingrada. Ali, to niko od naših učtivih sabesednika ne prihvata. Odjednom dobijamo univerzalan, moderan i evropski odgovor na pitanje o Kosovu: i Poljaci i Nemci gotovo gube smisao za humor, kao da se pomalo mrgode i ljute, pojavljuju se brojni istorijski primeri, dopiru iz daleke prošlosti, odjednom su tu i Fridrih Veliki i Marija Terezija, a vreme kao da je izgubilo svaki značaj, jer tri stoleća više ne znače ništa. Sve kao što je u nas nekad bilo.
Zar to nije putokaz? Ako oni ne zaboravljaju ono do čega im je stalo, zašto ne bismo i mi usvojili takav način ponašanja? U gotovo neposrednoj blizini Baltičkog mora, na severu Nemačke, nalazi se Libek: zato što nije sasvim razoren u angloameričkim bombardovanjima, njegove su ulice očuvale ponešto od davnašnje lepote bogatog trgovačko-hanzeatskog sveta. U gradu Tomasa Mana, tamo kuda su koračali junaci izmaštanog sveta Budenbrokovih, slapovi vijugavih ulica dovode do vodenog kanala na čijem rubu stoji niz zgrada kao sa neke slike nepoznatih severnjačkih impresionista: niz usklađenih, prekrasnih i različito obojenih starinskih fasada. U večernjoj kosini zalazeće svetlosti, boje ovih zgrada, pri titraju vode, slivaju se u crvenkastožućkastu boju pečene cigle. One tada veoma liče na nizove zgrada jednog sasvim drukčijeg prizora, koji čovek može ugledati u normandijskom gradiću Onfler: tom velikom nadahnuću impresionista. Samo što mu se u Onfleru može privideti dominantna boja lavande – kao da je u Provansi. Jer, svetlost zgrada se sliva u jednu plavkastocrvenkastu nijansu. Tako se u čovekovoj svesti iznenada pojavljuje razlika u dominantnoj boji dva okoliša: plavičastoj prema terakoti. I dok snatri o dominantnoj boji grada, čovek iznenada može opaziti natpis o muzeju hanzeatskih gradova. Taj muzej je posvećen Dancigu, gradu u kojem više nema Nemaca, o kojima se Jinger pitao: „gde su Pomeranjani, istočni Prusi?“ Taj grad je sada Gdanjsk. Ali, ko god želi može i sada naći Dancig: sve je učinjeno da to zaželi, sve je spremno za čas kada se to dogodi.
Prag čuva sećanje na Sarajevski atentat i mladića čiji su pucnji poslužili kao povod za oglašavanje početka davno pripremljenog Prvog svetskog rata: kapela vidovdanskim herojima u Terezinu
PASIVNI ČEŠKI OTPOR
Kada čovek – u vedro i sunčano avgustovsko prepodne, skoro jutarnje svetlo i pomalo hladno – stigne u Terezin, moglo bi mu se desiti da bude iznenađen saznanjem o neočekivano poznatom prizoru: opkoljen šančevima i zidovima vojne tvrđave, gradski trg deluje kao malen i znacima unutrašnjeg saobraćaja premrežen prostor: policija, informacije, turistički biro, mapa tvrđave. Neuređenost fasada i opao malter sa zgrada, mogu ga podsetiti na nešto što je video dok je putovao bočnim putevima Češke: čak ponekad i u istočnoj Nemačkoj. Sa tim sećanjem je u skladu i sasvim obična stolica i čaršav za kafanskim stolom. Sjaj zlatnog Praga – i blistavi Altstadt u Drezdenu, sa obnovljenom i sjajnom Frauenkirche u njegovom centru – nisu jedino što radoznali posmatrač može videti: šta god o tome rekli bedekeri i dežurni propagandisti. Terezin u prvi mah kao da priziva sliku Petrovaradinskog šanca, kakav se mogao ukazati pred očima retkih putnika s početka i sredine XVIII veka: visoke zidine, podzemni prolazi, strogi duh austrijske feudalne uštogljenosti. Povratak u savremenost biva omogućen u suočenju sa uobičajenom češkom uzdržanošću.
Nje nema uvek u Pragu, jer su ljudi – kao i u Parizu – umorni od turističkih pitanja i katkad neprijatno netrpeljivi, čak spremni da čoveka direktno obmanu u menjačnicama novca u samom centru grada. Ispred privatne menjačnice stoji jedan revoltirani Japanac i svakoga ko prolazi uporno opominje kako na tom mestu – varaju. To je dirljiva slika jedne uzaludne istrajnosti, jer on ne može pozvati policiju, pošto su mu prećutali neka obaveštenja, prevaren je u okviru sistema, pa kada je dobio manje novca nego što je očekivao nije više mogao ništa učiniti, nestalo je svake nade, premda on ostaje da stoji i upozorava prolaznike. To je prava slika čovekove bespomoćnosti, da je Srbin mogli bismo pomisliti – čak i kazati – kolika je budala, ali kao Japanac izaziva pažnju: upornost se ne ceni podjednako kod svih naroda. Kao ni štedljivost: ako sa zajedljivom preciznošću konobaru plati tačno onoliko koliko iznosi račun, 891 krunu, sa naglaskom na ovoj jednoj kruni, ništa više od toga, čovek se suoči sa vidnim nezadovoljstvom. To nije lako razumeti, jer se sve odigrava u Pragu, gradu u kojem je naš Japanac tako hladnokrvno – evropski i češki – prevaren u menjačnici, na Vaclavskim namjestima.
Kao što su ljudi u Pragu uzdržani, odviše distancirani, tako u Terezinu ispoljavaju karakterističnu mešavinu provincijske hladnoće i učtivosti: gde se nalazi biro za obaveštenja – tamo; da li radi muzej – ne znam; da li bismo mogli popiti kafu – izvolite. Sam Terezin je – na putu ka Drezdenu – došao gotovo na kraj magistralnog puta i počeo se pretvarati u put nižeg reda, koji vodi kroz industrijski grad: to su Usti nad Labom. Čitava ta oblast naziva se Sudetenland: to su oni Sudeti koje je nacistička Nemačka – sa blagoslovom Velike Britanije i Francuske – anektirala 1938. Milioni Nemaca su, potom, iz te oblasti proterani 1945. Bivši lektor srpskog jezika u Pragu jednom nam je kazao kako se tu nekad primećivao – a možda i sada još postoji – manjak stanovništva. U naše vreme, pak, češki predsednik je uporno odbijao da potpiše Lisabonski sporazum, sve dok nije dobio posebne i izričite pisane garancije upravo za ovu oblast: njegovo naglašavanje evroskepticizma – koji je utihnuo kada su stigle sasvim konkretne garancije – bilo je lep primer pasivnog otpora. U svom periferijskom prstenu, prepunom zarđalih fabričkih postrojenja, Usti nad Labom pomalo liče na kakav srpski industrijski grad: sve je skromno i gotovo siromašno, premda – za razliku od stanja kod nas – čisto. A kada napustimo mali gradski trg Terezina, dolazimo pred zidine tvrđave ponegde oivičene vodenim kanalima.
Ćelija u kojoj je, skoro dve godine, u okovima boravio Gavrilo Princip: sve dok nije prebačen u zatvorsku bolnicu, u kojoj mu je odsečena ruka i gde je od tuberkuloze kostiju umro, u aprilu 1918. godine
U KAZAMATU „DIČNE HABSBURŠKE MONARHIJE“
U starom vojnom kazamatu „dične habzburške dinastije“, kako je ironično pisao Crnjanski, bio je – tokom Drugog svetskog rata – sabirni logor za evropske Jevreje: Teresienstadt. Odatle su Jevreje odvodili u koncentracione logore, iz kojih se oni više nisu mogli vratiti. Sada je tu veliki muzej sećanja: na parkingu ima autobusa iz Danske i Holandije. Đačke ekskurzije očigledno imaju za cilj da iz humanističkih i istorijskih razloga obiđu ovo mesto, pa mladi ljudi – u grupama, severnjački plavi i svetli, sa neobičnom otpornošću razodeveni i bosi – predstavljaju većinu među posetiocima kazamata u Terezinu. Prizor ponekad poprima humorni vid: dok su južnjaci – Italijani i Španci – u jaknama i patikama, Nemci su u košuljama i sandalama: sa čarapama ili bez njih. Ali, uglavnom su Skandinavci u lakim majicama i katkad bosi.
Sve je – u terezinskoj tvrđavi – u znaku sabirnog logora: i ogromna Davidova zvezda na groblju, i prostor između soba i paviljona, i mala dvorišta namenjena logoraškoj šetnji, i spavaonice iz kojih – iako su vrata stalno otvorena i vazduh struji neprestano – izbija memla kao kiselkast i prašnjav zadah trošne cigle i maltera, zarđale bubnjave peći i crvotočnih, od dasaka napravljenih, u po tri vertikalna reda postavljenih, mesta za spavanje. Ne možemo ih nazvati krevetima nego ih vidimo kao prečagama učvršćene ležajeve: posebno ako se setimo opisa koje smo sreli kod Solženjicina i Šalamova. Ni kupatila sa tuševima, ni zarđali bojleri i ogromni kazani kao džinovski mehovi nekog đavolskog kotla, ne ostavljaju u čoveku tako sumoran i beznadan utisak kao ovi u poretku postavljeni ležajevi. Sled asocijacija – ono što obezbeđuje vrednost putovanju – odvodi u opravdanom, ali ne nužno i očekivanom pravcu: na tim niskim i daščanim ležajevima je, dakle, boravio Viktor Frankl. Bio je to bečki psihoterapeut koji nije čoveka odredio samo kao biće želje, što se u naše vreme pretvorilo u kulturu zadovoljstva, niti samo kao biće moći, što nas je u sopstvenoj nemoći dovelo do osećanja egzistencijalnog vakuma, nego je osmislio shvatanje čoveka prevashodno kao bića kome je neophodno osećanje smisla. U ovim dvorištima – kojima je Frankl koračao pre odlaska u Aušvic i Dahau – nije samo osmišljena nego je proosećana i doživljena misao o smislu koji pripada patnji u čovekovom životu.
Ovde je on, dakle, iskusio posebnu dimenziju čoveka koju je uobličio sećajući se onih koji su u logoru „dokazali… da istinsko trpljenje znači unutrašnje ostvarenje“: „Duhovna sloboda, koja se čoveku ne može oduzeti, pruža mu do poslednjeg daha mogućnost da osmisli svoj život. Jer, radni život u kome čovek može stvaralačkim činom da ostvaruje vrednosti nije jedini život koji ima smisao, niti je to samo hedonistički život koji čoveku pruža mogućnost da se ispuni doživljajem lepote u prirodi i umetnosti; već svoj smisao zadržava i život koji, kao u logoru, više nema nikakve šanse za ostvarivanje stvaralačkih ili hedonističkih vrednosti, nego mu jedino još pruža šansu moralno najvrednijeg držanja, tj. stava koji on zauzima prema konačnoj ograničenosti svoje egzistencije“ (Viktor Frankl: „Zašto se niste ubili“). Prošavši sve ovo što se i danas kao sumorno i užasno pojavljuje pred našim očima, preživevši Aušvic i Dahau, u kojima mu je stradala cela porodica, opisavši sve to tako upečatljivo da je postalo svetski poznato, Frankl je posle svega ustvrdio kako „samo lična krivica i postoji; kolektivna krivica je pojam bez smisla“. (Viktor Frankl: „Psihoterapija i egzistencijalizam“). Da li mu možemo poverovati?
Odgovor na to pitanje zavisi od toga kome ćemo poverovati kada govori o krivici i potresenosti patnjom drugih: Franklu – koji je gledao istrebljenje vlastitog naroda – ili našoj kulturnoj dekontaminatorki koja dobija 100.000 dolara vrednu nagradu? Franklu – koji govori o smislu patnje na vlastitom iskustvu – ili sedokoso-vremešnom stipendisti, vitezu legije časti i počasnom doktoru Varšavskog univerziteta koji je sve to postao posle svoje borbe protiv srpskih nacionalnih prava, a ne pre nje? Franklu ili predsedniku Srbije koji stoji u Srebrenici, u blizini plakata na kojima su njegov narod i država poistovećeni sa genocidom, ali njemu to pokazivanje kolektivne krivice ne smeta? Ako poverujemo Franklu, otkrivamo osnovnu laž instrumentalnog uma koji prebiva u onima koji se u našem životu neprestano ponašaju kao da postoji kolektivna krivica: samo, doduše, srpska. Oni nisu potreseni ničijom nesrećom. Jer, neprestano instrumentalizuju ideju krivice. Frankl je ležao na ovim daskama i tu se rodila misao o tome kako možemo razlikovati ljude: odvajamo one koji se ponašaju ljudski od onih koji se ponašaju neljudski.
Hapšenje Gavrila principa u Sarajevu
NADIREMO SKITSKI, NADIREMO MITSKI
Iako smo – po sili onoga što nas je ovde dovelo – usamljeni među tolikim ljudima, nismo ostali neprepoznati: dok smo na ulazu u terezinsku tvrđavu razgledali izložbu o njenoj istoriji, o onima koji su je – u raznim vremenima – popravljali, doziđivali i ojačavali, o onima koji su je kao nevoljni sužnji pohodili, bilo da su bili zatočnici ili zatočenici, ili i jedno i drugo, u času kada smo zastali pred plakatom sa kojeg nas je posmatralo lice jednog mladića, gotovo dečka, čije su oči sijale, čuli smo glas starije gospođe, kustosa, koja nam se – prišavši sasvim blizu nas – obratila: „Vi ste Srbi?“ Stajali smo, naime, ispred plakata o sarajevskom atentatu. U pitanju nije bilo ni prekora ni čuđenja: samo neuobičajeno napuštanje uzdržanosti i nenametljiva simpatija. Sada, dakle, samo Srbi mogu zastati pred fotografijom mladića, čiji su pucnji poslužili kao povod za oglašavanje početka davno pripremljenog Prvog svetskog rata. Sa iznenadnom predusretljivošću nam je objašnjeno kako da pronađemo njegovu ćeliju: u onom delu zatvorske tvrđave koji je obeležen brojem dva, treba skrenuti levo od ulaza, potom prolaziti pored niza kolektivnih prostorija, sve dok ne stignemo do samica. Prva u nizu samica jeste ćelija u kojoj je, skoro dve godine, u okovima – tako je glasila presuda – boravio Gavrilo Princip: sve dok nije prebačen u zatvorsku bolnicu, u kojoj mu je odsečena ruka i gde je od tuberkuloze kostiju umro, poslednjeg i samrtnog proleća „dične habsburške dinastije“, u aprilu 1918. godine.
Bio je atentator na prestolonaslednika Franju Ferdinanda, koga je ubio jednim metkom, dok je drugim metkom gađao – i promašio – generala Oskara Poćoreka i smrtno pogodio prestolonaslednikovu ženu: vojvotkinju Sofiju Hotek. On sam je uvek pravio tu razliku u svom činu: nikada se nije pokajao zbog ubistva Ferdinanda; već je na suđenju rekao kako mu je žao zbog nehotičnog ubistva majke tri deteta. U katalogu – na engleskom jeziku – o terezinskoj tvrđavi imenovan je kao assassin. Samu reč – koja podrazumeva muslimansku sektu iz XII veka – u Evropu su doneli krstaši: postojalo je verovanje da ona znači „hašiš“. Ti muslimanski sektaši – kazuje popularna priča – behu koristili hašiš kao ono što ih dovodi u mentalno stanje pogodno za velike žrtve. Manje je poznato da čuvena formula Ivana Karamazova, koja obeležava veliku duhovnu krizu modernog čoveka i kao da priprema tle za rasprskavanje revolucionarnih i ubilačkih strasti, podrazumeva iskustvo asasina. Jer, u velikom romanu Dostojevskog, piše da „ako Boga nema“, onda – to je asasinska formula – „sve je dozvoljeno“. Nešto od mladalačkog pira neuobručivih strasti, nešto od neukrotivog potcenjivanja svake opasnosti, od vere u večitu mladost kako čoveka tako i naroda, od zora koje neiskusno sviću, od spremnosti da se za gram nepoznatog dâ sve poznato, od neobjašnjive rešenosti na ličnu žrtvu, očuvano je u onom stihu koji kao da podrazumeva stapanje svih ovih iskustava: nadiremo skitski, nadiremo mitski.
Suđenje Gavrilu Principu
KOLONIJALNA RESTAURACIJA
Gavrilo Princip nije koristio hašiš i nije bio profesionalni ubica. To je u skladu sa saznanjem o tome da su priče o hašišu „gotovo sigurno neistinite“, jer su „posebno za zapadne posmatrače, takve priče mogle poslužiti kao racionalno objašnjenje za ponašanje, koje im je inače bilo potpuno neobjašnjivo“. (Bernard Lewis „The Assassins /A Radical Sect in Islam“/). Kada im nešto nije razumljivo, kada nadilazi njihovu moć poimanja i kada dovodi u pitanje uspostavljeni red stvari, zapadni propagandisti – nikako svi ljudi na Zapadu – posežu za drogom kao objašnjenjem: od srednjeg veka do danas. Gavrilo Princip je bio srpski (nacionalni) i južnoslovenski revolucionar. Ali, kako to objasniti u našem vremenu, koje je vreme kolonijalne restauracije? Nestale su iz našeg govora, iz našeg poimanja, iz iskustva tolikih mladih naraštaja, reči kao što su imperijalizam ili kolonijalizam: koliko juče bunili smo se u ime slobode, a ko danas primenjuje tu reč na ono što vidi oko sebe? Kako razumeti prirodu nacionalnog i južnoslovenskog revolucionara u našoj sredini u kojoj su se – u restauraciji titoističkih sila pod kolonijalnom zastavom – odrekli srpske revolucije? Jer, cela naša titoistička elita, koja je sva svoja postignuća – uspeh, položaj, karijeru, novac – vezala za komunističku revoluciju, odjednom se odrekla ideje revolucije koju oličava Gavrilo Princip. Nema slučajnosti u sredini gde možete nabaviti – na uličnim tezgama i u velikim trgovinskim lancima – sve filmove iz „svetle“ titoističke prošlosti izuzev – nota bene – bilo koji od dva snimljena filma o sarajevskom atentatu. Tu je „Bitka na Neretvi“ Veljka Bulajića, ali nema „Sarajevskog atentata“ Veljka Bulajića. To pokazuje kako u okviru ideološke laži o tržišnom uređivanju kulturnog prostora, cveta veoma precizna cenzura u našoj javnoj svesti. To je nevidljiva ruka koja vodi našu kulturnu politiku.
Ona se uvek oslanja na neku predstavu iz prošlosti. Još je Krleža – između dva svetska rata, u godini 1928. – prepoznao postojanje „ruskog carskog dvora, koji sa Crnom Rukom puca po Sarajevu, na liniji svoje vlastite politike“ („Deset krvavih godina“). Ova klasična zamisao austrijsko-nemačke propagande, kao zamisao o ruskoj carskoj policiji koja je organizovala sarajevski atentat, uvek je služila da se pitanje o odgovornosti za Prvi svetski rat odmakne od austrijsko-nemačkih ratnih inspiratora i primakne pojmu srpske krivice. Ta zamisao je postala deo jedne posleratne (kominternovske) revolucionarne politike, premda je istorijski neutemeljena. (Vladimir Dedijer „Sarajevo 1914“). U našem vremenu je od nje preostala misao o ruskoj vezi, pa nam Latinka Perović kao uzgred pominje „veze Kropotkina, to je već druga generacija anarhista, sa njim su imali veze i mladobosanci i srpski socijalisti, ideja terora je vrlo mnogo uticala na mladobosance“ (Olivera Milosavljević, „Jugoslavija je bila naša prva Evropa – razgovor sa Latinkom Perović“). Ovo je klasičan primer sužavanja istorijske perspektive. Jer, to je tačno, ali nije dovoljno za istinu. U tome je suština krivotvorenja u današnjem duhu kolonijalne restauracije: iz dêla jedne istorijske situacije, jednog dubokosežnog problema i jedne životne sudbine, izvodi se ceo problem umesto da taj deo uklopimo u celinu.
Da Česi više nego mi sami čuvaju sećanje na slavnu srpsku istoriju svedoči i groblje u okviru Terezina nazvano Aleja Gavrila Principa
SLOVENSKI SMISAO PRINCIPOVOG PUCNJA
Sarajevski atentat nije moguće svesti na rusku vezu, zato što on pripada jednom mnogo složenijem teorijskom i istorijskom svetu. U teorijskom smislu, on proističe iz prava na tiranoubistvo, prava koje se moglo oslanjati na Lokovo saznanje o tome da „onaj ko upotrebi silu prema narodu bez punomoćja i suprotno ovlašćenju koje mu je dato, nalazi se u stanju rata sa narodom… U svim stanjima i uslovima jedini pravi lek za silu bez ovlašćenja je da joj se suprotstavi sila. Upotreba sile bez ovlašćenja, stavlja onoga ko je upotrebljava u stanje rata, kao napadača, i shodno tome čini ga odgovornim za postupanje prema njemu“ (Džon Lok „Dve rasprave o vladi“). U istorijskom smislu, on je – pored ruskih revolucionarnih pokreta – duboko povezan sa umetničkom koncepcijom ubistva tiranina kod Šilera, sa shvatanjima Alfijerija i Macinija, sa prirodom revolucionarnog udruživanja, društvenom stvarnošću i tradicijom političkog ubistva u XIX veku: u Nemačkoj, Italiji, Ugarskoj, Poljskoj, Irskoj (Vladimir Dedijer „Sarajevo 1914“). Tu se nalazi univerzalni momenat Principovog pucnja. Sadašnje njegovo svođenje na rusku vezu, predstavlja političku instrumentalizaciju jednog univerzalnog čina čija je mnogoznačnost svetskoistorijski motivisana.
Teško da možemo zamisliti u kakvom je mraku boravio Princip, jer je ta samica sada osvetljena sa tri velike svetiljke: otud je možemo pažljivo pregledati, odmeriti dužinu njenih strana i visinu zidova. Da je u njoj vladao apsolutni mrak, slutimo kada pogledamo put visoke tavanice, zakrivljene, ali bez onog malenog prozorčića kroz koji se trag dnevnog svetla mogao probiti. Koliko je dugo samotničko vreme kad prolazi u tami? Samica, koja je obeležena brojem jedan, nije se grejala, pa je voda često noću bila smrznuta, označena je pločom na kojoj – na češkom i na srpskom (ćirilicom) jeziku piše: „U ovoj samici od 5. decembra 1914. bio je zatočen Gavrilo Princip, glavni učesnik atentata u Sarajevu, čije su žrtve na Vidovdan 28. juna 1914. godine bili austro-ugarski prestolonaslednik Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija. Vidovdanski atentat u Sarajevu bio je povod za izbijanje Prvog svetskog rata. Za većinu slovenskog stanovništva tadašnje Austro-Ugarske, Gavrilo Princip bio je jedan od simbola borbe protiv Habzburške monarhije. U Srbiji je postao nacionalni junak, a u češkim zemljama uspomena na njega čuvana je naročito u periodu Čehoslovačke republike (1918–1938), ali i nakon Drugog svetskog rata. Gavrilo Princip podlegao je posledicama lošeg postupanja 28. aprila 1918. godine u vojnoj bolnici u Terezinu.“ Iako ovaj natpis pokazuje kako je postojao slovenski smisao Principovog pucnja, ipak nas više impresionira češka briga da taj simbol borbe protiv „dične habzburške dinastije“ ne ostane neobeležen.
Uprkos tajnoj sahrani, zahvaljujući jednom Čehu, njegovoj tradiciji pasivnog otpora koja ga je navela da zapamti i nacrta grobno mesto na kojem je srpski nacionalni junak sahranjen, da po povratku iz rata odmah ode u Terezin i na grobno mesto postavi češku zastavu, otkriven je Principov grob: njegovi ostaci – skelet sa jednom rukom – preneti su u Sarajevo. Tako prebivaju tamo gde nema više njegove ulice, već postoji ulica ili most Franje Ferdinanda (Kao da je i mrtav pod vlašću „dične habzburške dinastije“ protiv koje se bunio. Samo ne znamo stavlja li ko cveće na njegov grob, kao što su mladobosanci stavljali cveće na grob Bogdana Žerajića. Da je ostao u Terezinu, mogli smo mu ostaviti i cvet na grobu). Nigde nema ni filma o sarajevskom atentatu: da li smo ga ikad – među tolikim reprizama – gledali na televiziji? Snaga sadašnjeg istorijskog kretanja pobuđuje u čoveku pomisao: da je tamnovao negde kod nas, u Petrovaradinskom šancu umesto u Terezinu, možda ove ploče više ne bi ni bilo, jer više nema kulta nacionalnog junaka. Koliko nas ima koji razumemo – i osećamo – skorašnji pesnikov stih o onome što Obilić samo, i Princip, poima?
Na putovanju se u svakom trenutku možemo zapitati o tome gde smo i odakle smo stigli. Tako se i Jinger zapitao: „Gde su Pomeranjani, istočni Prusi?“ Odgovor na to pitanje izgleda neutešan. Jer, u času kada – u „Ratu i miru“ – knez Andrej Bolkonski izdahne na njenim rukama, Nataša Rostova – prenoseći na tom mestu večiti Tolstojev strah pred tamnim i neizvesnim odlaskom čoveka – postavlja neutešno pitanje o otmenom i nesrećnom knezu: ko je on sad i gde je on sad? Utešno je što među mnoštvom ljudi, koji sa pijetetom prolaze duž prostorija u kojima su boravili zatočeni u Teresienstadt-u, ima i nekoga ko – u visoko podne – stoji sam pred nama najvažnijom samicom zatvorske tvrđave.