Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    шумидер-модер

    Posts : 2244
    Join date : 2012-02-12
    Location : www.zidnenovine.wordpress.com

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by шумидер-модер Fri Nov 14, 2014 9:02 pm

    Apsurdno je koliko Jinger zvuci salonski; jos je apsurdnije sto se radi o coveku ciji je dozivljaj rata autentican, a sve skupa je jos jedan dokaz moje tvrdnje da konacne odgovore na temu kao sto je rat ne daje istorija vec umetnost.

    Jinger definitivno nije umetnik, nije ni covek s takozvanim spisateljskim darom, bar ne preteranim, tako da njegovo nabrajanje sopstvenih rana zvuci kao neka vrsta knjigovodstva, praznjikavo.
    Mozda previdjamo nesto drugo, nesto sto naslucuju, a verovatno i znaju i Crnjanski i svi ostali: ima ljudi koji sebe pronalaze upravo u ratu kao verovatno najekstremnijem ljudskom iskustvu.
    Ne mislim na uobicajenu statisticku kolicinu lovaca na adrenalin, sadista ili kriminalaca koji su prateca pojava svakog rata, nego na ljude koji zaista u ratu nadju sebe na neki nacin.
    Licna iskustva na stranu, ali su i literature puna likova koji se posle rata kao sopstvenog dostignuca, u miru osecaju kao riba na suvom sve do nastanka jednog literarnog stereotipa koji se granao na Remarka i sentimentalnost njegovih romana koji su sledili Na zapadnu nista novo.
    Pada u oci, meni barem, jedna, nazvacu je kulturoloska razlika: razlika izmedju Kontinenta, srednjoevropskog iskustva pre svega, jer je to milje u kom se radja veliki deo ovoga o cemu pricamo i britanske tradicije ucestvovanja u ratu onako kako to rade pravi dzentlmeni.
    Ne zezam se ni malo: iako u sluzbi njenog velicanstva, autenticni individualni poduhvati jednog pukovnika Lorensa ili nama poznatog Meklina (da pomenem samo neke) su primeri individualnog angazmana kakav na Kontinentu nema paralelu.
    Pri tom bi izuzetno pogresno bilo pomenuti termin koji se namece sam po sebi, takozvani avanturizam, jer se radi o vrhunskom intelektualnom naporu sprovedeno u praksu na do sada neprevazidjen nacin.
    Pri tom, kod Britanaca na neki nacin zapanjuje odsustvo ideologije shvacene u srednjoevropskom smislu: tacno je da se u sustini radi o eksponentima jednog imperijalizma nevidjenog u svetskoj istoriji, ali individualno koje se sadrzi u naporima pojedinaca koji su gradili Imperiju cini glavnu i cini mi se sustinsku razliku u odnosu na kolektivno, pre svega kontinentalno nacionalno i nacionalisticko, pa sve do ekstrema kakav je fasizam.


    _____
    Dok si to smislio, na mom si visio.
    ***************************************
    Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
    шумидер-модер

    Posts : 2244
    Join date : 2012-02-12
    Location : www.zidnenovine.wordpress.com

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by шумидер-модер Fri Nov 14, 2014 9:18 pm

    otto katz wrote:
    timur chevket wrote:
    inace super je benjamin, i na tragu ove ujudurme oko veterana u hrvatskoj, kada ove beliciste identifikuje kao fasisticke aktiviste a ne vojnike. oni ne glorifikuju rat (oni zapravo i ne govore o ratu) vec zahtevaju poziciju menadzera vojske vladajuce klase koja vise nikome nije odgovorna pa ni sebi.
    Ovdje mi je aktualniji Buden u onom odlomku koji je WM citirao na topiku o "samoupravljanju:)" gdje govori o opasnosti goroj "od onoga što još uvijek nazivamo fašizmom". Vojnička kasta sa sve infantilnim narcizmom tako lijepo rezreprezentiranim u Jüngeru je u vrijeme Benjaminovog texta bila značajan kulturni faktor ne samo, ali poglavito u Njemačkoj i poslije je odigrala svoju ulogu pod Hitlerom. Hitlerove eskapade diletantskog vojskovođe u generalštabu jednog Wehrmachta sa sve burlesknim konfliktom dvaju tradicionalnih vrijednosti njemačkog soldata, profesionalne kompetentnosti i bespogovorne odanosti vrhovničtvu, predstavljaju otprilike i kraj ove tradicije. To gore od fašizma što danas prijeti se ne oslanja na vojničku kastu koliko na policiju, i to više na onu za računarima od onih s pendrecima. Na uzdi valja držati unutrarnji proletarijat. Za onaj vanjski će se pobrinuti dečki s džojsticima.  
    i naravno marksisticki odgovor: mobilizacija protiv runske nemustosti.
    Pretvaranje rata u građanski rat! Ali danas, s profesionalnom tehnološkom vojskom i razoružanim građanima?
    Za boldovano ne brinem: neke bazicne pretpostavke na kojima pociva ljudski rod je naprosto nemoguce promeniti, pa ma kakve tehnologije da su u pitanju.
    Gradjanski ratovi ili ono sto cemo kao takvo da gledamo u 21. veku se ni malo ne razlikuju od gradjanskih ratova od kako je ljudske civilizacije.
    To vazi i za rat uopste: nema te profesionalne i tehnologizirane vojske koju nenaoruzani gradjani/seljaci nece da tuku.
    Moderna pseudohumanisticka pitanja o ceni (obicno se uzima primer Vijetnama) tako neceg na stranu.

    Spoiler:


    _____
    Dok si to smislio, na mom si visio.
    ***************************************
    Je l imamo temu na kojoj pišemo o tome koliko je Biki lepa ili može ovde?
    Erős Pista

    Posts : 81200
    Join date : 2012-06-10

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Erős Pista Tue Dec 02, 2014 3:40 pm

    Srpski mladodesničari svršavaju na Jingera:


    Маса и(ли) народ

    Срђан Видрић, Зрењанин
    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Image Срђан Видрић
    Питање о којем размишља Проконзул јесте да ли се маса може опет претворити у народ.
    На шта тачно мислимо када кажемо да неко место, неки град или нека држава представља рај на земљи? Да ли под тим подразумевамо изглед самог места, друштвено уређење, висок степен толеранције и просвећености људи који тамо живе, одсуство хипокризије, криминала, корупције, наркоманије и проституције, ниске порезе, сигурне банке, велики број радних места, слободу штампе и говора, узорног и промишљеног владара или нешто сасвим друго? Није ли, у размишљању о једном таквом месту, важно и питање третмана људи, тачније односа и опхођења власти према њима? Могу ли се сматрати срећним људи који живе у материјалном благостањуи непрестаном технолошком напретку, ако таворе у духовном и емотивном сиромаштву, без (праве) прилике да се и на том пољу обогате? И да ли је, најзад, „богата“ маса у предности у односу на „сиромашан“ народ? На нека од ових, као и на низ других питања покушао је да одговори Ернст Јингер у свом роману Хелиополис, објављеном 1949., а код нас први пут преведеном 2012. године у издању Службеног гласника, а у преводу Божидара Зеца. 
    Пре него што пређем на анализу појединих аспеката Хелиополиса, морам рећи да ме је изненадила веома слаба рецепција овог романа код нас. Колико ми је познато, осим узгредних напомена и цитата које сам пронашао у текстовима Слободана Владушића, овим романом се нико није озбиљније позабавио, барем не откада је преведен.[1] Будући да је бременит значењем и да антиципира многобројне тековине 21. века, недостатак озбиљнијег читања и тумачења додатно зачуђује и разочарава. Било како било, треба нагласити да је у питању (анти)утопијски роман који у себи садржи доста филозофског потенцијала и који заслужује већу пажњу шире читалачке јавности.
    Наиме, радња је смештена у измишљени простор фикционалног града Хелиополиса, у којем је становништво поларизовано и окупљено око две супротстављене политичке и идеолошке струје – Намесникове и Проконзулове – које су, дугогодишњим супарништвом, своје грађане довеле на руб грађанског рата. Њихови ставови и погледи на свет су дијаметрално супротни и неспојиви, али се понекад обојица служе истим средствима како би дошли до власти и моћи. Оличени у институцијама Централне управе (Намесник) и Палате (Проконзул), ови „идеолози“ се упиру да створе, односно реинкарнирају, новог, односно старог човека. Власт само формално припада Проконзулу, док Намесник успева својим пропагандним апаратом да се наметне становницима града и озбиљно угрози положај свог супарника. Као главни лик појављује се командант у Проконзуловој војсци – Луције Де Гер – промишљен и разборит човек, чији светоназори превазилазе његово звање, што на крају и доводи до тога да напушта свој позив и заувек одлази из Хелиополиса. Треба рећи и то да се, као трећа политичка и идеолошка опција, појављује Регент, човек који се повукао са места владара и који стрпљиво чека своју нову шансу. Његов „политички програм“ сазнајемо тек на крају, када се чини да командант Де Гер остаје без уточишта.
    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Image Јингер

    Бавећи се питањем масе и елите, Ернст Јингер је, кроз концепте својих јунака, оцртао контуре савремене производње и регрутације једног и другог. Из разговора који је Луције водио са својим шефом, откривамо на чему се темеље претензије „модерних“ и „конзервативних“ претендената на власт, што је најбоље илустровати једним подужим цитатом: „Намесник жели да колектив, историјски неутемељен, уздигне на ниво државе; ми стремимо друштвеном поретку који је историјски укорењен. Ми хоћемо слободу човека, његовога бића, његовога духа и његове својине, а државу само утолико уколико треба те вредности штитити. Зато се наша средства и методи разликују од Намесникових. Намесников циљ јест нивелација, уравниловка, атомизација друштва, у којем ће владати апстрактни ред. Код нас, међутим, човек ће бити господар. Намесник тежи перфекцији технике, а ми савршенству човековом. (...) Намесник жели техничку супериорност. (...) Насупрот томе, нама је циљ стварање нове елите. Наш експеримент неупоредиво је тежи; ми пливамо против струје. Док уравниловка налази материјал у сваком човеку, нама је за наше намере потребан човек као целовита личност, али такав се ретко налази, а и када се нађе, само је приближно целовит. У том погледу Проконзул нам служи као узор, као носилац истинских врлина на којима треба да се темељи власт. У њему су нетакнути не само аристократски већ и демократски принципи. (...) С тим циљем он покушава да око себе окупи најбоље људе“ (146. стр).    
    Да ли смо 1941. (војни пуч), 1968. (студентске демонстрације) или 2000. године (државни удар) на улицама Београда имали народ, масу, народну масу или од свега по мало?
    Ако се за тренутак вратимо на цитат који је узет као мото овог текста, видећемо да Јингер, осим што разматра структуру масе и елите, прави дистинкцију и између масе и народа. Наравно, можемо поставити питање има ли уопште разлике међу њима и, ако има, у чему се она огледа? Међутим, из подужег одломка, који сам циљано овде пренео, уочавамо да та разлика несумњиво постоји и да се тиче човекове просвећености и освешћености собом, као и запажањем како га други, у овом случају власти, третирају. Вођени овим, можемо закључити да је маси врло често потпуно свеједно ко је предводи, све док удовољава њиховим прохтевима или их држи опчињене својом ауторитарном личношћу (звучи познато?). Насупрот томе, народ (или елита) тежи континуитету и за своје представнике и заступнике бира искључиво „духовне аристократе“ (Хосе Ортега и Гасет). Отуда је и разумљив закључак шефа Проконзулове војске да је истинских представника елите, односно народа, увек мало. Ако је то све тако, одакле онда она кованица – „народна маса“? Да ли је у том случају маса представљена као скупина људи из народа или је у питању отуђени део истог? Да ли смо 1941. (војни пуч), 1968. (студентске демонстрације) или 2000. године (државни удар) на улицама Београда имали народ, масу, народну масу или од свега по мало? Чиме су вођене ове категорије, са којих страна су подстицане, чији је улог био већи и ко је био спреман даље да иде? Да ли је икако могуће утицати на то да маса (поново) постане народ или да се народ преобрати у масу, под условом да међу овим појмовима заиста можемо да направимо разлику? Ово су само нека од питања која се намећу када Јингерову прозу суочимо са (нашом) конфузном стварношћу, из које није лако извући праве одговоре. Оно што на крају остаје јесу питања која упућујемо сами себи, а која гласе ко смо заправо ми и ко желимо да будемо?
    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Image Вилфинген
     
    [1]Њиме се седамдесетих година бавио Драгош Калајић у делу Мапа (анти)утопија, читајући га и преводећи са италијанског. (Овај податак се може пронаћи на интернету.)
     
    Аутор је мастер професор српског језика и књижевности из Зрењанина


    _____
    "Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

    Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
    Erős Pista

    Posts : 81200
    Join date : 2012-06-10

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Erős Pista Tue Dec 02, 2014 3:48 pm

    I klasik srpskog fašizma:


    НОВА ИСТОРИЈА
    Јингер међу Србима
    У Европи под окупацијом комунизма, прве редове Ернста Јингера објавио је Драгош Калајић, почетком седамдесетих година, на страницама београдског часописа „Дело”. Калајић је и први позитивно вредновао плодове Јингеровог генија, у својој књизи „Мапа (анти)утопија” (1978). Зато смо прво њега питали шта мисли о новој слави Јингера. Ево одговора.
    У овом случају осећање претходи мишљењу. Вест да је главни догађај Венецијанског бијенала уметности појава одломка Јингеровог дневника, као предговора у каталогу те манифестације — изазвала ми је осећање у коме се мешају сета, задовољство и иронија.
    Са сетом сам се сетио првог сусрета са Јингеровом мишљу, у Београду педесетих година, посредством лектире Лукачеве студије Разарање ума, посвећене марксистичкој осуди „реакционарних мислилаца”, наравно све самих „фашиста”, међу којима се, уз Ничеа и Хајдегера, истицао Ернст Јингер. Нас неколицина малолетних антикомуниста — да не кажем „десничара”, јер тај атрибут изискује ултра високо образовање — читали смо из те књиге само цитате озлоглашених мислилаца, прескачући Лукачеве марксистичке гњаваже. У оном мраку марксизма на власти, ти цитати су деловали као драгуљи, кристализације соларне светлости, који су покретали наше мишљење и снове.
    Осећање задовољства потиче из сазнања да је са још једног великана европске мисли скинута цензура владајуће левичарске културе. Цензура је скривала врлине и вредности од погледа нових поколења и тако штитила безвређа званичне културе. Када сам, почетком седамдесетих, трагао за преводиоцем одломака Јингерове књиге На зиду времена, са немачког изворника, нико се из страха од политичких казни није усуђивао да то уради, те сам био принуђен да сам то учиним са италијанског превода. На срећу, појава Јингеровог рада на страницама београдског часописа Дело није изазвала осуде, али само зато што нико од званичних цензора или масе бесплатних достављача није запамтио Јингерово име са Лукачевог списка забрањених мислилаца.
    Осећај ироније упућен је мештрима и мешетарима званичне културе Европе под америчком окупацијом. Хтели су да Венецијанском бијеналу додају мали украс, из Јингерове радионице, као доказ своје интелектуалне смелости, али је он све засенио, откривајући ружноћу модерне уметности, која у најбољем случају медијумски осведочава размах нихилизма наопаке цивилизације Запада. Селектор Бијенала и уредник одговарајућег каталога, Бонито Олива, очигледно ништа није схватио читајући Јингера, јер га сврстава у првоборце „револуционарног нихилизма”. Јингер и према сопственом одређењу припада великанима „конзервативне револуције”, попут Шпенглера, Мелера ван ден Брука или Хајдегера, који су устали прво против „револуционарног нихилизма” западне културе и цивилизације.
    Немачки „конзервативни револуционари” су схватили да се размаху модерног нихилизма не може ваљано супротставити никакав носталгични позив на обнову установа и обичаја пропалог поретка, већ да је неопходно врлине и вредности европске Традиције препородити револуционарном акцијом, усвајањем савремених техника и сазнања.
    У том погледу веома је упутна лектира рођенданских даровања преписки Јингера и Хајдегера (Über die Linie, Франкфурт, 1955), на тему модерног нихилизма и могућности одбране од његових планетарних пустошења и пустиња. Хајдегер позива на спознају суштине нихилизма и верује да нам „само неки Бог може помоћи”. Јингер је веровао да је сила нихилизма исцрпљива и „на добро одмереном ланцу”. Он позива преостале европске елите да у пустињи нихилизма чувају оазе „дивљине”, као упоришта будуће обнове културе.
    Антиутопијским романом Хелиополис (који сам разматрао у студији Мапа антиутопија, 1978) Јингер предочава одлучујућу борбу између нихилистичких и конзервативних револуционара, на поприштима ултрабудућности. Премда је окружена претећим непријатељством масе коју хушка демагогија „демократског” поретка, елита „конзервативних револуционара” не прибегава својим убојитим и технолошки супериорним оружјима, већ победу тражи те налази на путевима сопственог духовног уздизања. Порука је јасна: духовна оружја су супериорнија од свих изума материјализма и његове технике.
    Одломци дневника који фигурирају као предговор у каталогу Венецијанског бијенала потврђују истрајна Јингерова очекивања да улазимо у епоху Титана и планетарног размаха њихове технике. Дакле, у питању је очекивање повратка оних сила које је древна хеленска мисао песнички замишљала у облику Титана, администратора Хаоса, што су свесно или несвесно припремали уздизање Олимпа и рађање богова, дакле победу Реда. Хеленски Титани су вични технологији, али савршено невични уметности и философији. Са становишта људских очекивања, у тој Јингеровој мрачној прогнози има и један зрак светлости, јер нас хеленска митологија учи да епохи Титана услеђује рађање богова и појава златног доба. Јингерова прогноза дели људе: многи, огромна већина, служи Титанима, али има и оних, премда веома ретких, који припремају упоришта за повратак богова и обнову златног доба Европе. Јингер је један од њихових учитеља.
    У послове припреме упоришта за препород Европе ваља уложити и енергије стоичке непоколебљивости. Мислим и на ону непоколебљивост са којом је Јингер, наоружан чашом шампања, на тераси хотела „Ritz”, посматрао спектакл ноћних бомбардовања Париза. Недавно је неки блесави новинар упитао Јингера зашто није отишао у склониште, попут осталих смртника, и добио је одговор који је мало ремек-дело аристоидног етоса:  „Нисам хтео да Черчилу пружим задовољство скривајући се пред његовом силом у мишју рупу.”
    На западу Европе за такву етику мишљења и делања данас су способни само врсни појединци, а овде читав народ. Српски.
    Драгош Калајић


    _____
    "Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

    Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
    Erős Pista

    Posts : 81200
    Join date : 2012-06-10

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Erős Pista Tue Dec 02, 2014 3:52 pm

    Milo Lompar, povezuje Crnjanskog, Principa i Jingera u jednom maestralnom potezu.


    Spomen Principu

    Документи | Мило Ломпар | oktobar 16, 2010 17:50





    Piše Milo Lompar

    U Terezinu, u staroj tvrđavi, i danas se čuva pomen na Sarajevski atentat i na Gavrila Principa, koji je upravo u ovom starom vojnom kazamatu Austro-ugarske Monarhije dočekao preranu smrt. To je zato, kažu Česi, što je Princip bio ne samo srpski (nacionalni), nego i južnoslovenski revolucionar. Ali, kako to objasniti u našem vremenu neokolonijalizma?

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Gavrilo-princip-atentatPutovanja mogu biti poučna na razne načine, ali moderna ideologija koja se oko njih obrazuje uvek je ograničavajuća. Ona ne samo da nas vodi tamo kuda idu svi, nego nas navodi da ono što vidimo uvek vidimo na isti način. Putovanje, međutim, počinje kada se nađemo na nekom mestu koje nas podstakne da stvorimo neočekivane asocijacije, nenagoveštene u bilo kom bedekeru, pa nas otud nehotično poučava, jer nas usmerava ka samoogledanju. Neka veza između nas i sveta nastaje na putovanju. Ali, put našeg duha ne sme biti zadat očekivanjem kakvo je uneto u nas. Put duha mora biti naš: tek tada putovanje dobija smisao za nas. Tako se Ernst Jinger – u času kada se zaputio u Maleziju da po drugi put u životu vidi Halejevu kometu, u Kuala Lumpuru suočio sa mnoštvom različitih naroda: Malajaca, Kineza, Indijaca. Bili su izmešani u seobama naroda iz raznih razloga, među kojima on pominje „ratove, revolucije, proterivanja“. I baš tada, na tolikoj daljini od rodnog tla, on odjednom dotiče svoju misao: „Deportacija naroda – gde su Pomeranjani, istočni Prusi?“ („U znaku Halejeve komete“). Tu je utisnut trag onoga što čini misaonu srž putovanja: jedan uvid koji nas namah prebacuje preko onog očiglednog; ka onom što kao da nas i u daljini prati po nevidljivoj i utrtoj stazi.
    „EVROPA DANAS“, BEZ SRBIJE
    Većim delom magistralnog puta, od časa kada prođe kraj Bratislave, čovek oseća kako ide uzbrdo, kako se povećava uspon što više zamičemo u moravska i češka brda. Dok u moravskim predelima kao da uvek pada kiša, sitna, i u leto skoro jesenja, na mahove jaka, vazda uporna, dotle u češkim predelima, pred Pragom, zna da se razvedri. Od Bratislave do Praga put prolazi kraj Brna: taj grad je središnje mesto moravskih oblasti.
    Ako nas radoznalost povede, u blizini Brna možemo ugledati spomenik posvećen velikoj bici tri cara: dok je svi u svetu zovu bitkom kod Austerlica (1805), dotle Česi pamte da se ona odigrala u blizini sela koje oni zovu Slavkov. Otud je to bitka kod Slavkova. Ispred odaja, gde se prepliću autentični tragovi davnog vremena – poput uniformi, pušaka, topova – sa modernim inscenacijama, na samom ulazu u muzej koji se nalazi pored spomenika, možemo ugledati kompjutersku mapu Evrope, iznad koje na ekranu svetli natpis: „Evropa danas“. Na njoj su ocrtane sve granice i upisani mnogi gradovi: kao Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Skoplje, Tirana, Bukurešt, Sofija. U jednom oivičenom praznom prostoru ne piše ništa, tu nije obeležen nijedan grad, iako bi trebalo da piše Beograd. Tu smo, dakle, mi. Možemo različito misliti o tom praznom mestu, možda je reč o nehotičnom propustu, možda je takva mentalna mapa evropske sadašnjosti: svakako da budi nelagodnost da smo nestali sa jedne savremene karte, da tamo gde smo mi, odakle mi dolazimo, nema ničeg.
    Nema u izložbenoj postavci ni reči o čuvenom jurišu, koji je u austerličkoj bici obeležio herojsku smrt ruske carske garde i u „Ratu i miru“ opisao  Tolstoj kao „onaj sjajni juriš konjičkih gardista kome su se divili i sami Francuzi“. Ni Tolstoj, međutim, nije kazao ko je vodio taj juriš, već nam je tek Crnjanski rasvetlio u „Drugoj knjizi Seoba“ da je to bio jedan Srbin: „đeneral Nikolaj Ivanovič de Preradovič komandovao je konjičkim gardijskim pukom, koji se u bici, kod mesta Austerlic, proslavio.“ Okolnost da nas nema u jednoj muzejskoj postavci neugodno se poklopila sa okolnošću da nas nema ni u evropskoj kompjuterskoj sadašnjosti.
    Ponekad je poučno kada se čovek osvedoči u dugu tradiciju češkog pasivnog otpora. Ona se pojavi i kao deo svakodnevnih reakcija. Na recepciji velikog hotela u Pragu, hotela u kojem ima puno nemačkih turista, zatičemo recepcionarku kako razgovara na nemačkom sa dvojicom gostiju. Kada je taj razgovor – koji nije bio kratak – završila, okrenula se novopridošlim gostima. Saslušavši pitanje na nemačkom, utvrdivši u spisku rezervacija da nisu Nemci, ona diskretno i neopozivo počinje da govori na engleskom. Nijedno potonje pitanje mladog i nestrpljivog čoveka nije je moglo navesti da se vrati nemačkom jeziku, već je uporni mladić na kraju sam prešao na engleski jezik. To je tačna mera između onoga što ona mora i onoga što hoće: da je tako razgovarala sa gostima kojima je rečeno da osoblje hotela zna nemački, mogla je imati teškoća; da je sa neočekivanim gostima razgovarala na češkom, oni bi se – premda Sloveni – mogli pobuniti, jer je ne bi dobro razumeli; upotrebivši engleski, kao posredni i bezlični oblik hotelske komunikacije, ona je pokazala da ne želi govoriti nemački više nego što mora. To nije bilo ni slučajno ni nametljivo: to nam je pokazalo kako jedna dugotrajna kulturna politika postaje – sviđalo se to nama ili ne – životni stav.

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Terezin
    Veliki muzej sećanja: Tvrđava Terezin krije strahote krvavog minulog veka – iz ovog kazamata za vreme Drugog svetskog rata Jevreji su odvođeni u logore smrti, a tu je kosti ostavio i Gavrilo Princip, atentator na prestolonaslednika Franca Ferdinanda
    GDE SU ISTOČNI PRUSI?
    Nije tačno da drugi ne mogu i namah razumeti naše egzistencijalne i istorijske teškoće: neophodno je samo da ih dovoljno precizno uprizorimo. Kada studentu iz Brna kažete da je iz Moravske, on će vas ispraviti rekavši da je iz Češke; kada mu, potom, poželite povratak u njegovu lepu Moravsku, sa učtivim negodovanjem će naznačiti kako oni to zovu Češkom. Ali, ako sa učtivim humorom dodate kako nema razloga za ljutnju, jer i mi Kosovo zovemo Srbijom, pa ste ga vi ipak priznali kao posebnu državu, stvari dolaze na svoje mesto: nije mu se dopalo, ali je shvatio. Treba samo vežbati: u razgovoru sa Poljacima uvek treba reći Breslau: tako Nemci zovu glavni grad Šlezije koji je pripao Poljskoj. Vežbanje se ne sme zaustavljati kada igra počne: u razgovoru sa Nemcima, taj grad uvek zovemo Vroclav, pa Gadamer biva filozof iz Vroclava, jer je tamo odrastao i studirao filozofiju, baš kao što je Kant postao filozof iz Kalinjingrada. Ali, to niko od naših učtivih sabesednika ne prihvata. Odjednom dobijamo univerzalan, moderan i evropski odgovor na pitanje o Kosovu: i Poljaci i Nemci gotovo gube smisao za humor, kao da se pomalo mrgode i ljute, pojavljuju se brojni istorijski primeri, dopiru iz daleke prošlosti, odjednom su tu i Fridrih Veliki i Marija Terezija, a vreme kao da je izgubilo svaki značaj, jer tri stoleća više ne znače ništa. Sve kao što je u nas nekad bilo.
    Zar to nije putokaz? Ako oni ne zaboravljaju ono do čega im je stalo, zašto ne bismo i mi usvojili takav način ponašanja? U gotovo neposrednoj blizini Baltičkog mora, na severu Nemačke, nalazi se Libek: zato što nije sasvim razoren u angloameričkim bombardovanjima, njegove su ulice očuvale ponešto od davnašnje lepote bogatog trgovačko-hanzeatskog sveta. U gradu Tomasa Mana, tamo kuda su koračali junaci izmaštanog sveta Budenbrokovih, slapovi vijugavih ulica dovode do vodenog kanala na čijem rubu stoji niz zgrada kao sa neke slike nepoznatih severnjačkih impresionista: niz usklađenih, prekrasnih i različito obojenih starinskih fasada. U večernjoj kosini zalazeće svetlosti, boje ovih zgrada, pri titraju vode, slivaju se u crvenkastožućkastu boju pečene cigle. One tada veoma liče na nizove zgrada jednog sasvim drukčijeg prizora, koji čovek može ugledati u normandijskom gradiću Onfler: tom velikom nadahnuću impresionista. Samo što mu se u Onfleru može privideti dominantna boja lavande – kao da je u Provansi. Jer, svetlost zgrada se sliva u jednu plavkastocrvenkastu nijansu. Tako se u čovekovoj svesti iznenada pojavljuje razlika u dominantnoj boji dva okoliša: plavičastoj prema terakoti. I dok snatri o dominantnoj boji grada, čovek iznenada može opaziti natpis o muzeju hanzeatskih gradova. Taj muzej je posvećen Dancigu, gradu u kojem više nema Nemaca, o kojima se Jinger pitao: „gde su Pomeranjani, istočni Prusi?“ Taj grad je sada Gdanjsk. Ali, ko god želi može i sada naći Dancig: sve je učinjeno da to zaželi, sve je spremno za čas kada se to dogodi.

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Kapela-vidovdanski-heroji-terezin
    Prag čuva sećanje na Sarajevski atentat i mladića čiji su pucnji poslužili kao povod za oglašavanje početka davno pripremljenog Prvog svetskog rata: kapela vidovdanskim herojima u Terezinu
    PASIVNI ČEŠKI OTPOR
    Kada čovek – u vedro i sunčano avgustovsko prepodne, skoro jutarnje svetlo i pomalo hladno – stigne u Terezin, moglo bi mu se desiti da bude iznenađen saznanjem o neočekivano poznatom prizoru: opkoljen šančevima i zidovima vojne tvrđave, gradski trg deluje kao malen i znacima unutrašnjeg saobraćaja premrežen prostor: policija, informacije, turistički biro, mapa tvrđave. Neuređenost fasada i opao malter sa zgrada, mogu ga podsetiti na nešto što je video dok je putovao bočnim putevima Češke: čak ponekad i u istočnoj Nemačkoj. Sa tim sećanjem je u skladu i sasvim obična stolica i čaršav za kafanskim stolom. Sjaj zlatnog Praga – i blistavi Altstadt u Drezdenu, sa obnovljenom i sjajnom Frauenkirche u njegovom centru – nisu jedino što radoznali posmatrač može videti: šta god o tome rekli bedekeri i dežurni propagandisti. Terezin u prvi mah kao da priziva sliku Petrovaradinskog šanca, kakav se mogao ukazati pred očima retkih putnika s početka i sredine XVIII veka: visoke zidine, podzemni prolazi, strogi duh austrijske feudalne uštogljenosti. Povratak u savremenost biva omogućen u suočenju sa uobičajenom češkom uzdržanošću.
    Nje nema uvek u Pragu, jer su ljudi – kao i u Parizu – umorni od turističkih pitanja i katkad neprijatno netrpeljivi, čak spremni da čoveka direktno obmanu u menjačnicama novca u samom centru grada. Ispred privatne menjačnice stoji jedan revoltirani Japanac i svakoga ko prolazi uporno opominje kako na tom mestu – varaju. To je dirljiva slika jedne uzaludne istrajnosti, jer on ne može pozvati policiju, pošto su mu prećutali neka obaveštenja, prevaren je u okviru sistema, pa kada je dobio manje novca nego što je očekivao nije više mogao ništa učiniti, nestalo je svake nade, premda on ostaje da stoji i upozorava prolaznike. To je prava slika čovekove bespomoćnosti, da je Srbin mogli bismo pomisliti – čak i kazati – kolika je budala, ali kao Japanac izaziva pažnju: upornost se ne ceni podjednako kod svih naroda. Kao ni štedljivost: ako sa zajedljivom preciznošću konobaru plati tačno onoliko koliko iznosi račun, 891 krunu, sa naglaskom na ovoj jednoj kruni, ništa više od toga, čovek se suoči sa vidnim nezadovoljstvom. To nije lako razumeti, jer se sve odigrava u Pragu, gradu u kojem je naš Japanac tako hladnokrvno – evropski i češki – prevaren u menjačnici, na Vaclavskim namjestima.
    Kao što su ljudi u Pragu uzdržani, odviše distancirani, tako u Terezinu ispoljavaju karakterističnu mešavinu provincijske hladnoće i učtivosti: gde se nalazi biro za obaveštenja – tamo; da li radi muzej – ne znam; da li bismo mogli popiti kafu – izvolite. Sam Terezin je – na putu ka Drezdenu – došao gotovo na kraj magistralnog puta i  počeo se pretvarati u put nižeg reda, koji vodi kroz industrijski grad: to su Usti nad Labom. Čitava ta oblast naziva se Sudetenland: to su oni Sudeti koje je nacistička Nemačka – sa blagoslovom Velike Britanije i Francuske – anektirala 1938. Milioni Nemaca su, potom, iz te oblasti proterani 1945. Bivši lektor srpskog jezika u Pragu jednom nam je kazao kako se tu nekad primećivao – a možda i sada još postoji – manjak stanovništva. U naše vreme, pak, češki predsednik je uporno odbijao da potpiše Lisabonski sporazum, sve dok nije dobio posebne i izričite pisane garancije upravo za ovu oblast: njegovo naglašavanje evroskepticizma – koji je utihnuo kada su stigle sasvim konkretne garancije – bilo je lep primer pasivnog otpora. U svom periferijskom prstenu, prepunom zarđalih fabričkih postrojenja, Usti nad Labom pomalo liče na kakav srpski industrijski grad: sve je skromno i gotovo siromašno, premda – za razliku od stanja kod nas – čisto. A kada napustimo mali gradski trg Terezina, dolazimo pred zidine tvrđave ponegde oivičene vodenim kanalima.

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Gavrilo-princip-celija-150x150
    Ćelija u kojoj je, skoro dve godine, u okovima boravio Gavrilo Princip: sve dok nije prebačen u zatvorsku bolnicu, u kojoj mu je odsečena ruka i gde je od tuberkuloze kostiju umro, u aprilu 1918. godine
    U KAZAMATU „DIČNE HABSBURŠKE MONARHIJE“
    U starom vojnom kazamatu „dične habzburške dinastije“, kako je ironično pisao Crnjanski, bio je – tokom Drugog svetskog rata – sabirni logor za evropske Jevreje: Teresienstadt. Odatle su Jevreje odvodili u koncentracione logore, iz kojih se oni više nisu mogli vratiti. Sada je tu veliki muzej sećanja: na parkingu ima autobusa iz Danske i Holandije. Đačke ekskurzije očigledno imaju za cilj da iz humanističkih i istorijskih razloga obiđu ovo mesto, pa mladi ljudi – u grupama, severnjački plavi i svetli, sa neobičnom otpornošću razodeveni i bosi – predstavljaju većinu među posetiocima kazamata u Terezinu. Prizor ponekad poprima humorni vid: dok su južnjaci – Italijani i Španci – u jaknama i patikama, Nemci su u košuljama i sandalama: sa čarapama ili bez njih. Ali, uglavnom su Skandinavci u lakim majicama i katkad bosi.
    Sve je – u terezinskoj tvrđavi – u znaku sabirnog logora: i ogromna Davidova zvezda na groblju, i prostor između soba i paviljona, i mala dvorišta namenjena logoraškoj šetnji, i spavaonice iz kojih – iako su vrata stalno otvorena i vazduh struji neprestano – izbija memla kao kiselkast i prašnjav zadah trošne cigle i maltera, zarđale bubnjave peći i crvotočnih, od dasaka napravljenih, u po tri vertikalna reda postavljenih, mesta za spavanje. Ne možemo ih nazvati krevetima nego ih vidimo kao prečagama učvršćene ležajeve: posebno ako se setimo opisa koje smo sreli kod Solženjicina i Šalamova. Ni kupatila sa tuševima, ni zarđali bojleri i ogromni kazani kao džinovski mehovi nekog đavolskog kotla, ne ostavljaju u čoveku tako sumoran i beznadan utisak kao ovi u poretku postavljeni ležajevi. Sled asocijacija – ono što obezbeđuje vrednost putovanju – odvodi u opravdanom, ali ne nužno i očekivanom pravcu: na tim niskim i daščanim ležajevima je, dakle, boravio Viktor Frankl. Bio je to bečki psihoterapeut koji nije čoveka odredio samo kao biće želje, što se u naše vreme pretvorilo u kulturu zadovoljstva, niti samo kao biće moći, što nas je u sopstvenoj nemoći dovelo do osećanja egzistencijalnog vakuma, nego je osmislio shvatanje čoveka prevashodno kao bića kome je neophodno osećanje smisla. U ovim dvorištima – kojima je Frankl koračao pre odlaska u Aušvic i Dahau – nije samo osmišljena nego je proosećana i doživljena misao o smislu koji pripada patnji u čovekovom životu.
    Ovde je on, dakle, iskusio posebnu dimenziju čoveka koju je uobličio sećajući se onih koji su u logoru „dokazali… da istinsko trpljenje znači unutrašnje ostvarenje“: „Duhovna sloboda, koja se čoveku ne može oduzeti, pruža mu do poslednjeg daha mogućnost da osmisli svoj život. Jer, radni život u kome čovek može stvaralačkim činom da ostvaruje vrednosti nije jedini život koji ima smisao, niti je to samo hedonistički život koji čoveku pruža mogućnost da se ispuni doživljajem lepote u prirodi i umetnosti; već svoj smisao zadržava i život koji, kao u logoru, više nema nikakve šanse za ostvarivanje stvaralačkih ili hedonističkih vrednosti, nego mu jedino još pruža šansu moralno najvrednijeg držanja, tj. stava koji on zauzima prema konačnoj ograničenosti svoje egzistencije“ (Viktor Frankl: „Zašto se niste ubili“). Prošavši sve ovo što se i danas kao sumorno i užasno pojavljuje pred našim očima, preživevši Aušvic i Dahau, u kojima mu je stradala cela porodica, opisavši sve to tako upečatljivo da je postalo svetski poznato, Frankl je posle svega ustvrdio kako „samo lična krivica i postoji; kolektivna krivica je pojam bez smisla“. (Viktor Frankl: „Psihoterapija i egzistencijalizam“). Da li mu možemo poverovati?
    Odgovor na to pitanje zavisi od toga kome ćemo poverovati kada govori o krivici i potresenosti patnjom drugih: Franklu – koji je gledao istrebljenje vlastitog naroda – ili našoj kulturnoj dekontaminatorki koja dobija 100.000 dolara vrednu nagradu? Franklu – koji govori o smislu patnje na vlastitom iskustvu – ili sedokoso-vremešnom stipendisti, vitezu legije časti i počasnom doktoru Varšavskog univerziteta koji je sve to postao posle svoje borbe protiv srpskih nacionalnih prava, a ne pre nje? Franklu ili predsedniku Srbije koji stoji u Srebrenici, u blizini plakata na kojima su njegov narod i država poistovećeni sa genocidom, ali njemu to pokazivanje kolektivne krivice ne smeta? Ako poverujemo Franklu, otkrivamo osnovnu laž instrumentalnog uma koji prebiva u onima koji se u našem životu neprestano ponašaju kao da postoji kolektivna krivica: samo, doduše, srpska. Oni nisu potreseni ničijom nesrećom. Jer, neprestano instrumentalizuju ideju krivice. Frankl je ležao na ovim daskama i tu se rodila misao o tome kako možemo razlikovati ljude: odvajamo one koji se ponašaju ljudski od onih koji se ponašaju neljudski.

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Gavrilo-princip-hapsenje
    Hapšenje Gavrila principa u Sarajevu
    NADIREMO SKITSKI, NADIREMO MITSKI
    Iako smo – po sili onoga što nas je ovde dovelo – usamljeni među tolikim ljudima, nismo ostali neprepoznati: dok smo na ulazu u terezinsku tvrđavu razgledali izložbu o njenoj istoriji, o onima koji su je – u raznim vremenima – popravljali, doziđivali i ojačavali, o onima koji su je kao nevoljni sužnji pohodili, bilo da su bili zatočnici ili zatočenici, ili i jedno i drugo, u času kada smo zastali pred plakatom sa kojeg nas je posmatralo lice jednog mladića, gotovo dečka, čije su oči sijale, čuli smo glas starije gospođe, kustosa, koja nam se – prišavši sasvim blizu nas – obratila: „Vi ste Srbi?“ Stajali smo, naime, ispred plakata o sarajevskom atentatu. U pitanju nije bilo ni prekora ni čuđenja: samo neuobičajeno napuštanje uzdržanosti i nenametljiva simpatija. Sada, dakle, samo Srbi mogu zastati pred fotografijom mladića, čiji su pucnji poslužili kao povod za oglašavanje početka davno pripremljenog Prvog svetskog rata. Sa iznenadnom predusretljivošću nam je objašnjeno kako da pronađemo njegovu ćeliju: u onom delu zatvorske tvrđave koji je obeležen brojem dva, treba skrenuti levo od ulaza, potom prolaziti pored niza kolektivnih prostorija, sve dok ne stignemo do samica. Prva u nizu samica jeste ćelija u kojoj je, skoro dve godine, u okovima – tako je glasila presuda – boravio Gavrilo Princip: sve dok nije prebačen u zatvorsku bolnicu, u kojoj mu je odsečena ruka i gde je od tuberkuloze kostiju umro, poslednjeg i samrtnog proleća „dične habsburške dinastije“, u aprilu 1918. godine.
    Bio je atentator na prestolonaslednika Franju Ferdinanda, koga je ubio jednim metkom, dok je drugim metkom gađao – i promašio – generala Oskara Poćoreka i smrtno pogodio prestolonaslednikovu ženu: vojvotkinju Sofiju Hotek. On sam je uvek pravio tu razliku u svom činu: nikada se nije pokajao zbog ubistva Ferdinanda; već je na suđenju rekao kako mu je žao zbog nehotičnog ubistva majke tri deteta. U katalogu – na engleskom jeziku – o terezinskoj tvrđavi imenovan je kao assassin. Samu reč – koja podrazumeva muslimansku sektu iz XII veka – u Evropu su doneli krstaši: postojalo je verovanje da ona znači „hašiš“. Ti muslimanski sektaši – kazuje popularna priča – behu koristili hašiš kao ono što ih dovodi u mentalno stanje pogodno za velike žrtve. Manje je poznato da čuvena formula Ivana Karamazova, koja obeležava veliku duhovnu krizu modernog čoveka i kao da priprema tle za rasprskavanje revolucionarnih i ubilačkih strasti, podrazumeva iskustvo asasina. Jer, u velikom romanu Dostojevskog, piše da „ako Boga nema“, onda – to je asasinska formula – „sve je dozvoljeno“. Nešto od mladalačkog pira neuobručivih strasti, nešto od neukrotivog potcenjivanja svake opasnosti, od vere u večitu mladost kako čoveka tako i naroda, od zora koje neiskusno sviću, od spremnosti da se za gram nepoznatog dâ sve poznato, od neobjašnjive rešenosti na ličnu žrtvu, očuvano je u onom stihu koji kao da podrazumeva stapanje svih ovih iskustava: nadiremo skitski, nadiremo mitski.

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Gavrilo-princip-sudjenje
    Suđenje Gavrilu Principu
    KOLONIJALNA RESTAURACIJA
    Gavrilo Princip nije koristio hašiš i nije bio profesionalni ubica. To je u skladu sa saznanjem o tome da su priče o hašišu „gotovo sigurno neistinite“, jer su „posebno za zapadne posmatrače, takve priče mogle poslužiti kao racionalno objašnjenje za ponašanje, koje im je inače bilo potpuno neobjašnjivo“. (Bernard Lewis „The Assassins /A Radical Sect in Islam“/). Kada im nešto nije razumljivo, kada nadilazi njihovu moć poimanja i kada dovodi u pitanje uspostavljeni red stvari, zapadni propagandisti – nikako svi ljudi na Zapadu – posežu za drogom kao objašnjenjem: od srednjeg veka do danas. Gavrilo Princip je bio srpski (nacionalni) i južnoslovenski revolucionar. Ali, kako to objasniti u našem vremenu, koje je vreme kolonijalne restauracije? Nestale su iz našeg govora, iz našeg poimanja, iz iskustva tolikih mladih naraštaja, reči kao što su imperijalizam ili kolonijalizam: koliko juče bunili smo se u ime slobode, a ko danas primenjuje tu reč na ono što vidi oko sebe? Kako razumeti prirodu nacionalnog i južnoslovenskog revolucionara u našoj sredini u kojoj su se – u restauraciji titoističkih sila pod kolonijalnom zastavom – odrekli srpske revolucije? Jer, cela naša titoistička elita, koja je sva svoja postignuća – uspeh, položaj, karijeru, novac – vezala za komunističku revoluciju, odjednom se odrekla ideje revolucije koju oličava Gavrilo Princip. Nema slučajnosti u sredini gde možete nabaviti – na uličnim tezgama i u velikim trgovinskim lancima – sve filmove iz „svetle“ titoističke prošlosti izuzev – nota bene – bilo koji od dva snimljena filma o sarajevskom atentatu. Tu je „Bitka na Neretvi“ Veljka Bulajića, ali nema „Sarajevskog atentata“ Veljka Bulajića. To pokazuje kako u okviru ideološke laži o tržišnom uređivanju kulturnog prostora, cveta veoma precizna cenzura u našoj javnoj svesti. To je nevidljiva ruka koja vodi našu kulturnu politiku.
    Ona se uvek oslanja na neku predstavu iz prošlosti. Još je Krleža – između dva svetska rata, u godini 1928. – prepoznao postojanje „ruskog carskog dvora, koji sa Crnom Rukom puca po Sarajevu, na liniji svoje vlastite politike“ („Deset krvavih godina“). Ova klasična zamisao austrijsko-nemačke propagande, kao zamisao o ruskoj carskoj policiji koja je organizovala sarajevski atentat, uvek je služila da se pitanje o odgovornosti za Prvi svetski rat odmakne od austrijsko-nemačkih ratnih inspiratora i primakne pojmu srpske krivice. Ta zamisao je postala deo jedne posleratne (kominternovske) revolucionarne politike, premda je istorijski neutemeljena. (Vladimir Dedijer „Sarajevo 1914“). U našem vremenu je od nje preostala misao o ruskoj vezi, pa nam Latinka Perović kao uzgred pominje „veze Kropotkina, to je već druga generacija anarhista, sa njim su imali veze i mladobosanci i srpski socijalisti, ideja terora je vrlo mnogo uticala na mladobosance“ (Olivera Milosavljević, „Jugoslavija je bila naša prva Evropa – razgovor sa Latinkom Perović“). Ovo je klasičan primer sužavanja istorijske perspektive. Jer, to je tačno, ali nije dovoljno za istinu. U tome je suština krivotvorenja u današnjem duhu kolonijalne restauracije: iz dêla jedne istorijske situacije, jednog dubokosežnog problema i jedne životne sudbine, izvodi se ceo problem umesto da taj deo uklopimo u celinu.

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Aleja-prncip
    Da Česi više nego mi sami čuvaju sećanje na slavnu srpsku istoriju svedoči i groblje u okviru Terezina nazvano Aleja Gavrila Principa
    SLOVENSKI SMISAO PRINCIPOVOG PUCNJA
    Sarajevski atentat nije moguće svesti na rusku vezu, zato što on pripada jednom mnogo složenijem teorijskom i istorijskom svetu. U teorijskom smislu, on proističe iz prava na tiranoubistvo, prava koje se moglo oslanjati na Lokovo saznanje o tome da „onaj ko upotrebi silu prema narodu bez punomoćja i suprotno ovlašćenju koje mu je dato, nalazi se u stanju rata sa narodom… U svim stanjima i uslovima jedini pravi lek za silu bez ovlašćenja je da joj se suprotstavi sila. Upotreba sile bez ovlašćenja, stavlja onoga ko je upotrebljava u stanje rata, kao napadača, i shodno tome čini ga odgovornim za postupanje prema njemu“ (Džon Lok „Dve rasprave o vladi“). U istorijskom smislu, on je – pored ruskih revolucionarnih pokreta – duboko povezan sa umetničkom koncepcijom ubistva tiranina kod Šilera, sa shvatanjima Alfijerija i Macinija, sa prirodom revolucionarnog udruživanja, društvenom stvarnošću i tradicijom političkog ubistva u XIX veku: u Nemačkoj, Italiji, Ugarskoj, Poljskoj, Irskoj (Vladimir Dedijer „Sarajevo 1914“). Tu se nalazi univerzalni momenat Principovog pucnja. Sadašnje njegovo svođenje na rusku vezu, predstavlja političku instrumentalizaciju jednog univerzalnog čina čija je mnogoznačnost svetskoistorijski motivisana.
    Teško da možemo zamisliti u kakvom je mraku boravio Princip, jer je ta samica sada osvetljena sa tri velike svetiljke: otud je možemo pažljivo pregledati, odmeriti dužinu njenih strana i visinu zidova. Da je u njoj vladao apsolutni mrak, slutimo kada pogledamo put visoke tavanice, zakrivljene, ali bez onog malenog prozorčića kroz koji se trag dnevnog svetla mogao probiti. Koliko je dugo samotničko vreme kad prolazi u tami? Samica, koja je obeležena brojem jedan, nije se grejala, pa je voda često noću bila smrznuta, označena je pločom na kojoj – na češkom  i na srpskom (ćirilicom) jeziku piše: „U ovoj samici od 5. decembra 1914. bio je zatočen Gavrilo Princip, glavni učesnik atentata u Sarajevu, čije su žrtve na Vidovdan 28. juna 1914. godine bili austro-ugarski prestolonaslednik Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija. Vidovdanski atentat u Sarajevu bio je povod za izbijanje Prvog svetskog rata. Za većinu slovenskog stanovništva tadašnje Austro-Ugarske, Gavrilo Princip bio je jedan od simbola borbe protiv Habzburške monarhije. U Srbiji je postao nacionalni junak, a u češkim zemljama uspomena na njega čuvana je naročito u periodu Čehoslovačke republike (1918–1938), ali i nakon Drugog svetskog rata. Gavrilo Princip podlegao je posledicama lošeg postupanja 28. aprila 1918. godine u vojnoj bolnici u Terezinu.“ Iako ovaj natpis pokazuje kako je postojao slovenski smisao Principovog pucnja, ipak nas više impresionira češka briga da taj simbol borbe protiv „dične habzburške dinastije“ ne ostane neobeležen.
    Uprkos tajnoj sahrani, zahvaljujući jednom Čehu, njegovoj tradiciji pasivnog otpora koja ga je navela da zapamti i nacrta grobno mesto na kojem je srpski nacionalni junak sahranjen, da po povratku iz rata odmah ode u Terezin i na grobno mesto postavi češku zastavu, otkriven je Principov grob: njegovi ostaci – skelet sa jednom rukom – preneti su u Sarajevo. Tako prebivaju tamo gde nema više njegove ulice, već postoji ulica ili most Franje Ferdinanda (Kao da je i mrtav pod vlašću „dične habzburške dinastije“ protiv koje se bunio. Samo ne znamo stavlja li ko cveće na njegov grob, kao što su mladobosanci stavljali cveće na grob Bogdana Žerajića. Da je ostao u Terezinu, mogli smo mu ostaviti i cvet na grobu). Nigde nema ni filma o sarajevskom atentatu: da li smo ga ikad – među tolikim reprizama – gledali na televiziji? Snaga sadašnjeg istorijskog kretanja pobuđuje u čoveku pomisao: da je tamnovao negde kod nas, u Petrovaradinskom šancu umesto u Terezinu, možda ove ploče više ne bi ni bilo, jer više nema kulta nacionalnog junaka. Koliko nas ima koji razumemo – i osećamo – skorašnji pesnikov stih o onome što Obilić samo, i Princip, poima?
    Na putovanju se u svakom trenutku možemo zapitati o tome gde smo i odakle smo stigli. Tako se i Jinger zapitao: „Gde su Pomeranjani, istočni Prusi?“ Odgovor na to pitanje izgleda neutešan. Jer, u času kada – u „Ratu i miru“ – knez Andrej Bolkonski izdahne na njenim rukama, Nataša Rostova – prenoseći na tom mestu večiti Tolstojev strah pred tamnim i neizvesnim odlaskom čoveka – postavlja neutešno pitanje o otmenom i nesrećnom knezu: ko je on sad i gde je on sad? Utešno je što među mnoštvom ljudi, koji sa pijetetom prolaze duž prostorija u kojima su boravili zatočeni u Teresienstadt-u, ima i nekoga ko – u visoko podne – stoji sam pred nama najvažnijom samicom zatvorske tvrđave.


    _____
    "Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

    Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
    Erős Pista

    Posts : 81200
    Join date : 2012-06-10

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Erős Pista Tue Dec 02, 2014 4:07 pm

    I najbolje za kraj, Vladušić drmr o Jingeru i Vinaveru. Must read.

    http://www.maticasrpska.org.rs/letopis/letopis_494_5/vladusic.pdf


    _____
    "Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

    Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
    Erős Pista

    Posts : 81200
    Join date : 2012-06-10

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Erős Pista Tue Mar 28, 2023 3:52 pm

    (Gleda slike razvaljenih ukrajinskih gradova i dodiruje se):

    Пре неког времена у тексту ,,Да ли ће Србија постати дрон” (на Новом Стандарду пренето под насловом Косово, идентитет и функција народа; прим. НС) присетио сам се реченице Ернста Јингера, из романа Хелиополис: ,,Питање о коме размишља Проконзул јесте да ли се маса може опет претворити у народ.” Текст сам написао, а Јингер ми је и даље остао у глави. Ово што следи је један мали разговор са њим, о рату.

    Ернст Јингер је веома узбудљив писац до кога сам дошао захваљући свом пријатељу Бојану Томићу. Јингера су, врло младог, прославили његови дневници из Првог светског рата. Наслов им је Челичне олује (1920) што је врло успела метафора за артиљеријску паљбу. На жалост, ти дневници нису преведени на српски језик, али онај ко жели да осети њихову арому може да прочита изванредну књижицу Ватра и крв коју је објавила Укронија у време док је био жив њен оснивач Срђан Фуртула.

    Постоје две групе прозе о рату. Прва је антиратна. Друга је филозофска. Прва је против рата и мисли да то против нешто значи, а објективно, не значи ништа, јер се ратови различитим средствима рутински настављају. Друга нема илузија и она верује да рат просто јесте.

    У првој, антиратној, рат се посматра као егзистенцијални шок, који угрожава живот и од кога свакако треба умаћи. У другој је рат привилеговано искуство у коме привилегија није учествовати у њему, нити убијати, већ издржати га, остати човек (као у Винаверовој збирици Ратни другови из 1939. године) и преживати га, ако је могуће.

    Ту се од рата не бежи.

    По антиратним романима из Првог светског рата снимају се филмови (Ремарк: На западу ништа ново; Хемингвеј: Збогом оружје) док се по ратно-филозофској прози Јингера, Пјера Тејара де Шардена и нашег Станислава Кракова није снимило, до сада, ништа. А вероватно и неће. Антиратна проза је популарна, јер увек може да се добро искористи у сврху ратне пропаганде: ако имате супериорну ратну технику и професионалне војнике, а ратујете против непријатеља који мора да мобилише грађане да се боре – што је да додам, било једно од права римског грађанина/домаћина, дакле, право да буде војник – свакако ћете промовисати антиратне романе, како бисте непријатељску популацију уверили да је рат нешто бесмислено, а себе претставили као некога ко је за мир. Ако сте ви за мир, онда је ваш непријатељ наравно, за рат, па зато ратујете против њега, али ,,за мир” – најбоље за ,,светски мир”.
    https://standard.rs/2023/03/27/o-ratu-miru-jingeru-i-cegevari/


    _____
    "Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

    Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
    Erős Pista

    Posts : 81200
    Join date : 2012-06-10

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Erős Pista Tue Mar 28, 2023 3:57 pm

    За разлику од антиратне, ова друга, ратно-филозофска проза не може тако лако да се (зло)употреби. Ако антиратна проза учи човека да је страх од рата највише што рат може у човеку да произведе, ова друга, филозофска, учи га како да превлада тај страх и да тако, помоћу рата, постане способан да претрпи и оно што као цивил не би могао да претрпи. Што је важно, посебно онда када ти цивили у будућности треба да воде рат за своју слободу. Јер насупрот бесмислених ратова има и оних других, страшних, али смислених ратова.

    Оно што их спаја, јесте да се и у једној и у другој прози гине, само што прва сматра да се те смрти могу спречити, ако рата у будућности не буде, док ова друга зна да ће га увек бити, јер је рат мајка свих ствари, као што је мислио онај грчки филозоф кога су звали мрачни. А такав је морао бити, чим се бавио истином, а не сновима.

    И био је у праву, без обзира на нашу жељу да не буде.

    https://www.facebook.com/watch/?v=332879324385536


    _____
    "Oni kroz mene gledaju u vas! Oni kroz njega gledaju u vas! Oni kroz vas gledaju u mene... i u sve nas."

    Dragoslav Bokan, Novi putevi oftalmologije
    Vilmos Tehenészfiú

    Posts : 7150
    Join date : 2020-03-05

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Vilmos Tehenészfiú Tue Mar 28, 2023 4:27 pm

    Jer, u času kada – u „Ratu i miru“ – knez Andrej Bolkonski izdahne na njenim rukama, Nataša Rostova – prenoseći na tom mestu večiti Tolstojev strah pred tamnim i neizvesnim odlaskom čoveka – postavlja neutešno pitanje o otmenom i nesrećnom knezu: ko je on sad i gde je on sad? Utešno je što među mnoštvom ljudi, koji sa pijetetom prolaze duž prostorija u kojima su boravili zatočeni u Teresienstadt-u, ima i nekoga ko – u visoko podne – stoji sam pred nama najvažnijom samicom zatvorske tvrđave.

    Tek sad ovo videh. Autor je Milo Lompar, tekst je na srpskom, ovde prica o ruskoj literaturi, a doslovno je preveo engleski izraz. Kako je to moguce?


    _____
    "Burundi je svakako sharmantno mesto cinika i knjiskih ljudi koji gledaju stvar sa svog olimpa od kartona."

    “Here he was then, cruising the deserts of Mexico in my Ford Torino with my wife and my credit cards and his black-tongued dog. He had a chow dog that went everywhere with him, to the post office and ball games, and now that red beast was making free with his lion feet on my Torino seats.”

    Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin - Page 2 Empty Re: Čitaonica 2: Jinger vs Benjamin

    Post by Sponsored content


      Current date/time is Fri Mar 29, 2024 2:08 am