Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

    Luis Mamford

    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Sat 03 Aug 2019, 21:52

    Let us fool ourselves no longer. At the very moment Western nations, threw off the ancient regime of absolute government, operating under a once-divine king, they were restoring this same system in a far more effective form in their technology, reintroducing coercions of a military character no less strict in the organization of a factory than in that of the new drilled, uniformed, and regimented army. During the transitional stages of the last two centuries, the ultimate tendency of this system might b e in doubt, for in many areas there were strong democratic reactions; but with the knitting together of a scientific ideology, itself liberated from theological restrictions or humanistic purposes, authoritarian technics found an instrument at hand that h as now given it absolute command of physical energies of cosmic dimensions. The inventors of nuclear bombs, space rockets, and computers are the pyramid builders of our own age: psychologically inflated by a similar myth of unqualified power, boasting through their science of their increasing omnipotence, if not omniscience, moved by obsessions and compulsions no less irrational than those of earlier absolute systems: particularly the notion that the system itself must be expanded, at whatever eventual co st to life.

    Through mechanization, automation, cybernetic direction, this authoritarian technics has at last successfully overcome its most serious weakness: its original dependence upon resistant, sometimes actively disobedient servomechanisms, still human enough to harbor purposes that do not always coincide with those of the system.

    Like the earliest form of authoritarian technics, this new technology is marvellously dynamic and productive: its power in every form tends to increase without limits, in quantities that defy assimilation and defeat control, whether we are thinking of the output of scientific knowledge or of industrial assembly lines. To maximize energy, speed, or automation, without reference to the complex conditions that sustain organic life, have become ends in themselves. As with the earliest forms of authoritarian technics, the weight of effort, if one is to judge by national budgets, is toward absolute instruments of destruction, designed for absolutely irrational purposes whose chief by-product would be the mutilation or extermination of the human race. Even Ashurbanipal and Genghis Khan performed their gory operations under normal human limits.

    The center of authority in this new system is no longer a visible personality, an all-powerful king: even in totalitarian dictatorships the center now lies in the system itself, invisible but omnipresent: all its human components, even the technical and managerial elite, even the sacred priesthood of science, who alone have access to the secret knowledge by means of which total control is now swiftly being effected, are themselves trapped by the very perfection of the organization they have invented. Like the Pharoahs of the Pyramid Age, these servants of the system identify its goods with their own kind of well-being: as with the divine king, their praise of the system is an act of self-worship; and again like the king, they are in the grip of an irrational compulsion to extend their means of control and expand the scope of their authority. In this new systems-centered collective, this Pentagon of power, there is no visible presence who issues commands: unlike job's God, the new deities cannot be confronted, still less defied. Under the pretext of saving labor, the ultimate end of this technics is to displace life, or rather, to transfer the attributes of life to the machine and the mechanical collective, allowing only so much of the organism to remain as may be controlled and manipulated.
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Sun 04 Aug 2019, 14:00

    What is more, the whole apparatus of life has become so complex and the processes of production, distribution, and consumption have become so specialized and subdivided, that the individual person loses confidence in his own unaided capacities: he is increasingly subject to commands he does not understand, at the mercy of forces over which he exercises no effective control, moving to a destination he has not chosen. Unlike the taboo-ridden savage, who is often childishly over-confident in the powers of his shaman or magician to control formidable natural forces, however inimical, the machine-conditioned individual feels lost and helpless as day by day he metaphorically punches his time-card, takes his place on the assembly line, and at the end draws a pay check that proves worthless for obtaining any of the genuine goods of life.

    This lack of close personal involvement in the daily routine brings a general loss of contact with reality: instead of continuous interplay between the inner and the outer world, with constant feedback or readjustment and with stimulus to fresh creativity, only the outer world-and mainly the collectively organized outer world of the power system-exercises authority: even private dreams must be channeled through television, film, and disc, in order to become acceptable.

    With this feeling of alienation goes the typical psychological problem of our time, characterized in classic terms by Erik Erikson as the 'Identity Crisis.' In a world of transitory family nurture, transitory human contacts, transitory jobs and places of residence, transitory sexual and family relations, the basic conditions for maintaining continuity and establishing personal equilibrium disappear. The individual suddenly awakens, as Tolstoi did in a famous crisis in his own life at Arzamas, to find himself in a strange, dark room, far from home, threatened by obscure hostile forces, unable to discover where he is or who he is, appalled by the prospect of a meaningless death at the end of a meaningless life.
    паће

    Posts : 39824
    Join date : 2012-02-12
    Location : имам пуну полицу књига, која ми је главна?

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by паће Sun 04 Aug 2019, 15:09

    То је све било пре интернета, Мамфорд да седне и да пише то испочетка.


    _____
       I've seen hot chocolate, when mom would melt it for the icing on the cake. It's too hot to drink, and when it cools down enough it's not liquid. You can not drink hot chocolate.
       срце пуца где је лепљено
    Solus_Rex

    Posts : 3502
    Join date : 2018-07-03

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by Solus_Rex Sun 04 Aug 2019, 15:16

    Luis Mamford 1233199462


    _____
    "Sisaj kurac, Boomere. Spletkario si i nameštao ban pa se sad izvlačiš. Radiša je format a ti si mali iskompleksirani miš. Katastrofa za Burundi čoveče.
    A i deluje da te napustio drugar u odsudnom trenutku pa te spašavaju ova tovarka što vrv ni ne dismr na ribu, to joj se gadi, i ovaj južnjak koji o niškim kafanama čita na forumu. Prejaka šarža."  - Monsier K.
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Sun 04 Aug 2019, 17:46

    This metropolitan world, then, is a world where flesh and blood is less real than paper and ink and celluloid. It is a world where the great masses of people, unable to have direct contact with more satisfying means of living, take life vicariously, as readers, spectators, passive observers: a world where people watch shadow-heroes and heroines in order to forget their own clumsiness or coldness in love, where they behold brutal men crushing out life in a strike riot, a wrestling ring or a military assault, while they lack the nerve even to resist the petty tyranny of their immediate boss: where they hysterically cheer the flag of their political state, and in their neighborhood, their trades union, their church, fail to perform the most elementary duties of citizenship.


    Living thus, year in and year out, at second hand, remote from the nature that is outside them and no less remote from the nature within, handicapped as lovers and as parents by the routine of the metropolis and by the constant specter of insecurity and death that hovers over its bold towers and shadowed streets - living thus the mass of inhabitants remain in a state bordering on the pathological. They become victims of phantasms, fears, obsessions, which bind them to ancestral patterns of behavior.
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Mon 05 Aug 2019, 00:35

    Luis Mamford Delfi_tehnika_i_civilizacija_luis_mamford


    Tokom proteklih hiljadu godina, materijalnu osnovu i oblike kulture zapadne civilizacije duboko je oblikovao razvoj mašine. Kako se to desilo? Gde se desilo? Koji su glavni motivi podstakli tu korenitu transformaciju okruženja i načina života: koje su se posledice mogle predvideti, kakva su bila sredstva i metode, kakve su se neočekivane vrednosti pojavile tokom tog procesa? To su neka od pitanja na koja ova studija pokušava da odgovori. Mada su ljudi naš period često zvali „doba mašine“, vrlo malo njih je sagledalo razvoj moderne tehnike ili imalo bilo kakav jasan pojam o njenom poreklu. Istoričari koji pišu popularnu istoriju veliku transformaciju obično lociraju u modernu industriju u vreme kad se smatra da je Vat izumeo parnu mašinu, a u konvencionalnom udžbeniku ekonomije primena automatskih mašina za predenje i tkanje često se smatra isto tako kritičnom prekretnicom. Ali činjenica je da su se mašine u zapadnoj Evropi razvijale postojano barem sedam vekova pre nego što su se desile dramatične promene koje su pratile „industrijsku revoluciju“. Ljudi su postali mehanizovani pre nego što su usavršili složene mašine da bi izrazili svoj novi zaokret i interes, a želja za organizacijom prvo se pojavila u manastiru i vojsci i knjigovodstvenoj kancelariji, pre nego što je konačno našla izraz u fabrici. Iza svih tih velikih materijalnih izuma prošlog jednog i po veka ne stoji samo dug unutrašnji razvoj tehnike – postojala je i promena uma. Pre nego što su se novi industrijski procesi u većoj meri ustalili, bila je neophodna preorijentacija želja, navika, ideja i ciljeva. Tehnika i civilizacija je uvela promenu stava među naučnicima, kako prema istoriji tehnike kao elementa u ljudskoj kulturi tako, u manjoj meri, i prema procenjivanju njenih društvenih i kulturnih rezultata, a možda je i pomogla da se stvori taj novi interes ili barem da se stvori publika koja je takve knjige omogućila.
    паће

    Posts : 39824
    Join date : 2012-02-12
    Location : имам пуну полицу књига, која ми је главна?

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by паће Mon 05 Aug 2019, 08:35

    Ајде. А то устаљивање индустријског процеса се није десило никаквом спонтаном преваспитачином, него грубом силом - отерали сељаке са земље да би их сатерали у фабрике и тамо им убили било какву жељу за независношћу. Неко је недавно качио цитат.


    _____
       I've seen hot chocolate, when mom would melt it for the icing on the cake. It's too hot to drink, and when it cools down enough it's not liquid. You can not drink hot chocolate.
       срце пуца где је лепљено
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Mon 05 Aug 2019, 10:17

    Proterivanje sa zemlje je deo procesa preorijentacije želja, navika, ideja i ciljeva o kojem piše. Bitan ali ne i jedini deo.
    паће

    Posts : 39824
    Join date : 2012-02-12
    Location : имам пуну полицу књига, која ми је главна?

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by паће Mon 05 Aug 2019, 10:23

    Такое ама Мамфорд то некако слика као некакав природан органски процес, који се десио малтене спонтано, кроз вековне тежње итд. Као да принуде није ни било.

    Односно као да се наслања на Маклуана, који тврди да је медиј порука, тј да носач и формат информације такође делом одређују природу информације и да су и сами информација. Он то проширује на технологију било које врсте и тврди да она малтене технички захтева одређен тип организације из које онда све следи. Што се доста лако обара.


    _____
       I've seen hot chocolate, when mom would melt it for the icing on the cake. It's too hot to drink, and when it cools down enough it's not liquid. You can not drink hot chocolate.
       срце пуца где је лепљено
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Mon 05 Aug 2019, 11:03

    Pa prinuda je deo celog procesa i vekovnih težnji. Ako postoji promena navika, ideja, ciljeva, ne znači da nema i prinude istovremeno. Ona je ugrađena u sve to.

    Ovo što kažeš da Mamford to prikazuje kao da se desilo spontano, pa ne, ta linija misli mu se odnosi na popularnu sliku, u kojoj je Vat izumeo parnu maršinu, i paf desila se velika promena tek tako, bez objašnjavanja svega ostalog što je vodilo do nje.
    паће

    Posts : 39824
    Join date : 2012-02-12
    Location : имам пуну полицу књига, која ми је главна?

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by паће Mon 05 Aug 2019, 11:17

    Лоше сам се изразио. Не спонтано, него да неизбежно води баш овим путем. Оно малтене марксистички, кад развој производних снага доводи до промене друштвених односа, скоро детерминистички. Те да ту, јебига, излаза нема јер то тера туда и готово.

    Што уопште не мора да значи.


    _____
       I've seen hot chocolate, when mom would melt it for the icing on the cake. It's too hot to drink, and when it cools down enough it's not liquid. You can not drink hot chocolate.
       срце пуца где је лепљено
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Mon 05 Aug 2019, 12:59

    Ma ne, piše o međuodnosu društva i tehnologije.

    Iz uvoda

    Luis Mamford M3H0uQA

    https://www.scribd.com/document/367118683/Luis-Mamford-Tehnika-i-Civilizacija
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Mon 05 Aug 2019, 13:15

    Misao Luisa Mamforda uticala je na savremene autore, i uopšte na teorijsko promišljanje odnosa politike i tehnologije, na nekoliko različitih načina. Pre svega, njegova knjiga Tehnika i civilizacija ukazala je na značaj jednog sveobuhvatnijeg pristupa proučavanju tehnologije. Ona je bila značajan podsticaj daljem istraživanju ne samo tehnologije kao takve, već i njenog društvenog konteksta i posledica koje ima po društvo. Zatim, u njegovim radovima prisutno je početno određenje tehnološkog kompleksa – sastavljenog od osobenog oblika energije, osobenih načina transporta i komunikacije i osobenog kompleta metala i drugih materijalnih resursa.413 Ova teza je u Mitu o mašini konačno evoluirala u koncept kompleksa moći koji obuhvata i društvene, pre svega političke odnose, i makar posredno uticala na formiranje ideje sociotehničkog kompleksa, centralne kategorije sistemskog pristupa proučavanju odnosa politike i tehnologije.

    Ipak, njegov, bar u određenom smislu, najznačajniji doprinos je jedna od prvih savremenih artikulacija teze o autonomnosti tehnologije. Iako ova teza u određenom smislu ima dugu tradiciju, što je svojevremeno ubedljivo pokazao Lengdon Viner,414 Mamford, i kasnije Elil415 (Jacques Ellul), izložili su, ako možda ne najsistematičnije onda svakako najstrastvenije, opasnosti sa kojima se suočava savremeno društvo ako se preda tehnologiji koja se otrgla kontroli, i umesto da služi ciljevima društva, nameće društvu svoje ciljeve.

    Ne mistifikujući ni na trenutak razvoj tehnologije, Mamford konstantno ponavlja da je ona pre svega ljudska tvorevina: „Tehnika i civilizacija kao celina jesu rezultat ljudskih izbora i sposobnosti i težnji, namernih i nesvesnih, često iracionalnih, mada oni prividno deluju najobjektivniji i najnaučniji: ali čak i kada ih je nemoguće kontrolisati oni nisu spoljašnji“.416 Međutim, kada ljudi zaborave da imaju mogućnost izbora, mašina nameće sopstvene vrednosti i ciljeve. Glavni uzrok ovome Mamford vidi u mehanicističkoj slici sveta nastaloj u 17. veku.417 Tada dolazi do situacije da „[t]ehnologija ne polaže tek pravo na prvenstvo u čovjekovim poslovima: ona postavlja zahtjev za konstantnom tehnološkom promjenom iznad svih razmatranja o svojoj vlastitoj efikasnosti, svom kontinuitetu, ili, što je dovoljno ironično, čak o svojoj vlastitoj sposobnosti opstanka“.418 Štaviše, „[u]koliko se iluzija tehnološke neminovnosti uzima za neizbježnu stvarnost [...] taj stav samo dodaje još jednu unutrašnju prisilu onim mnogim izvanjskim pritiscima što ih nameće Kompleks moći. Takva vjerovanja često se pokazuju kao samoispunjiva proročanstva i čine vjerojatnijim učvršćivanje planetarne megamašine. Taj nametnuti sistem moći, sa svojom nepopustljivom prinudom i automatizmom, može se na kraju pokazati kao najozbiljnija prijetnja čovjekovom vlastitom razvoju“.419

    Uprkos mračnim tonovima kojima slika tehnologiziranu današnjicu, Mamford ne zagovara povratak prirodi u bilo kom banalnom smislu, osim u smislu povratka ljudskoj prirodi i celovitom životu. On takođe ne negira napredak i poboljšanja u svakodnevnom životu koji tehnologija donosi. Ono što, po Mamfordu, predstavlja glavni problem jeste gubitak mere (odnosno umerenosti), svesti o celovitosti života i životnog iskustva, i uopšte ljudskih ciljeva i svrha.

    Povratak čoveku kao meri stvari jedini je način da se izgradi društvo koje zaista zadovoljava sve ljudske potrebe. Konačno, ako i zaboravimo sve što je Mamford pokušao da nam saopšti, trebalo bi da zapamtimo bar upozorenje da „[t]ehnološka spretnost nije lek za političku nesposobnost i društvenu neinventivnost“.420

    http://probni.fpn.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2011/01/9-Mr-Ivana-Damjanović-Politika-i-tehnologija-u-delu-Luisa-Mamforda.pdf
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Thu 08 Aug 2019, 13:06

    Luis Mamford Quote-the-right-to-have-access-to-every-building-in-the-city-by-private-motorcar-in-an-age-lewis-mumford-71-32-03


    Luis Mamford Quote-adding-highway-lanes-to-deal-with-traffic-congestion-is-like-loosening-your-belt-to-lewis-mumford-102-40-74

    Luis Mamford Quote-restore-human-legs-as-a-means-of-travel-pedestrians-rely-on-food-for-fuel-and-need-no-lewis-mumford-20-89-93
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Tue 13 Aug 2019, 16:46

    Poglavlje Manastir i sat



    Od čega se mašina prvobitno oblikovala u modernoj civilizaciji? Očito je postojalo više od jedne tačke porekla. Naša mehanička civilizacija predstavlja sjedinjavanje brojnih navika, ideja i načina života, kao i tehničkih instrumenata, a neki od njih su, u početku, direktno suprotstavljeni civilizaciji čije su stvaranje pomogli. Ali novi poredak se prvo osetio u opštoj slici sveta: tokom prvih sedam vekova postojanja mašine kategorije vremena i prostora prošle su kroz izuzetnu promenu, a nijedan vid života nije ostao nedodirnut tom transformacijom. Primena kvantitativnih metoda mišljenja na proučavanje prirode prvi put se pojavila u redovnom merenju vremena, a novi mehanički koncept vremena delimično se razvio iz manastirskog načina života. Alfred Vajthed (Alfred Whitehead)[1] je naglasio značaj sholastičkog verovanja u univerzum koji je uredio Bog kao jednog od temelja moderne fizike: ali iza tog verovanja stajalo je prisustvo reda u samim crkvenim institucijama.

    Tehnika drevnog sveta se još prenosila iz Konstantinopolja i Bagdada na Siciliju i Kordobu: odatle potiče rano predvodništvo Salerna kada se radi o naučnom i medicinskom napretku srednjeg veka. Međutim, u manastirima na zapadu se prvo pojavila želja za redom i moći, uz onu koju izražava vojna dominacija nad slabijim ljudima nakon duge neizvesnosti i krvavog haosa koji je pratio slom Rimskog carstva. Unutar manastirskih zidova nalazilo se svetilište: vladavinom reda proterani su iznenađenje i sumnja i hir i nepravilnost. Nasuprot nepredvidljivim promenama i pulsiranju svetovnog života postavljena je gvozdena disciplina pravila. Benedikt je dodao sedmi period za molitvu tokom dana, a u sedmom veku bulom pape Sabijana određeno je da manastirska zvona zvone sedam puta tokom dvadeset četiri sata. Te naznake tokom dana bile su poznate kao kanonski sati i javila se potreba da se oni na neki način mere da bi se redovno ponavljali.


    Po legendi, koja se danas poriče, prvi moderni mehanički sat, koji su pokretali tegovi koji su se spuštali, izmislio je monah po imenu Gerbert koji je kasnije postao papa Silvester II, krajem desetog veka. Taj sat je verovatno bio samo vodeni sat, jedan od onih nasleđa iz drevnog sveta koje je direktno preostalo iz rimskih dana, poput samog vodenog točka, ili se opet vratilo na zapad preko Arapa. Ali legenda, kao što se često dešava, tačna je, ako ne zbog činjenica, onda zbog implikacija. Manastir je bio prvo sedište regulisanog života i bilo je gotovo neizbežno da takav život stvori instrument za označavanje sati u intervalima ili za podsećanje zvonara da je vreme da pokrene zvona. Ako se mehanički sat nije pojavio dok gradovi u trinaestom veku nisu počeli da zahtevaju regulisan život, navika za samim redom i pouzdanim regulisanjem vremenskih perioda postala je gotovo druga priroda u manastiru. Kulton (G. G. Coulton)[2] se slaže sa Zombartom (Werner Sombart)[3] da se benediktinci, veliki radni sveštenički red, možda mogu smatrati prvobitnim osnivačima modernog kapitalizma: njihova uprava je zaista bila usmerena na rad i njihovi veliki građevinski poduhvati su čak mogli lišiti ratnu tehniku dela njenog sjaja. Dakle, autori ne izvrću činjenice kada ukazuju na to da su manastiri – u jednom periodu bilo je 40.000 manastira pod benediktinskom upravom – pomogli da poduhvati ljudi steknu redovan kolektivni otkucaj i ritam mašine, jer sat nije samo sredstvo da se označavaju sati, već i da se usklade aktivnosti ljudi.

    Da li su merenje vremena i navika da se vreme reguliše obuzele um ljudi zbog zajedničke hrišćanske želje da se redovnim molitvama i posvećenošću obezbedi blagostanje duša u večnosti: zbog navike koju je kapitalistička civilizacija zatim iskoristila za dobar cilj? Možda se mora prihvatiti ironija tog paradoksa. U svakom slučaju, do trinaestog veka postoje jasni zapisi o mehaničkim satovima, a do 1370. godine Hajnrih fon Vik (Heinrich von Wyck) je u Parizu napravio dobro osmišljen „moderan“ sat. U međuvremenu, pojavili su se zvonici, a novi satovi, ako do četrnaestog veka nisu imali cifarnik i kazaljku koja je kretanje vremena pretvarala u pokret u prostoru, barem su zvonom označavali sate. Oblaci koji su mogli paralisati sunčani sat, smrzavanje koje je u zimskoj noći moglo zaustaviti vodeni sat, više nisu bile prepreke za označavanje vremena: leti ili zimi, danju ili noću, čovek je bio svestan odmerenog zvona sata. Taj instrument se ubrzo proširio izvan manastira, redovna zvonjava zvona unela je novi red u život radnika i trgovca. Zvona sa zvonika su gotovo definisala urbani život. Označavanje vremena preraslo je u poštovanje vremena i vođenje računa o vremenu i štednju vremena. Dok se to dešavalo, večnost je postepeno prestala da bude mera i fokus ljudskih aktivnosti.

    Sat, a ne parna mašina, predstavlja ključnu mašinu modernog industrijskog doba. Sat je i izuzetna činjenica i tipičan simbol mašine u svakoj fazi svog razvoja: čak ni danas nijedna druga mašina nije tako sveprisutna. Ovde, na samom početku moderne tehnike, proročanski se pojavila precizna automatska mašina koja se, nakon nekoliko vekova dodatnog truda, konačno koristi kao tehnički element u svakom delu industrijske aktivnosti. Pre sata postojale su pogonske mašine poput vodenice; a postojale su i razne vrste automata da bi se zadivili posetioci u hramu ili da bi se zadovoljila besposlena mašta nekih muslimanskih kalifa: mašine čije se ilustracije mogu naći kod Herona i Al Džazarija. Ali, pojavila se nova vrsta pogonske mašine u kojoj su izvor energije i njen prenos bili takve prirode da su obezbedili jednak tok energije u ćelom postrojenju i omogućili redovnu proizvodnju i standardizovan proizvod. U svom odnosu prema odredivim kvantitetima energije, standardizaciji, automatskoj aktivnosti i, konačno, prema sopstvenom posebnom proizvodu, tačnom merenju vremena, sat je bio prva mašina u modernoj tehnici, i zadržao je primat u svakom periodu: on označava savršenstvo ka kojem druge mašine teže. Štaviše, sat je poslužio kao model za mnoge druge mehaničke naprave i za analizu pokreta koji prati savršenstvo sata; uz razne vrste prenosnika i prenosa koji su razrađeni doprineo je uspehu znatno drugačijih vrsta mašina. Kovači su mogli iskovati hiljade oklopa ili hiljade gvozdenih topova, kolari su mogli oblikovati hiljade velikih vodenih točkova ili grubih zupčanika, bez potrebe da izume bilo kakve posebne tipove pokreta osim onih koji su osmišljeni u satu i bez potrebe za takvom preciznošću merenja i finoće izrade koja je konačno stvorila hronometar u osamnaestom veku.

    Uz to, sat je primerak pogonske mašine čiji su „proizvod“ sekunde i minuti: svojom osnovnom prirodom on je odvojio vreme od ljudskih događaja i pomogao da se stvori uverenje o nezavisnom svetu matematički merljivih nizova: poseban svet nauke. Svakodnevno ljudsko iskustvo pruža relativno malu osnovu za to uverenje: tokom ćele godine dani su nejednake dužine i ne samo da se odnos između dana i noći stalno menja, već i kratko putovanje od istoka ka zapadu menja astronomsko vreme za određeni broj minuta. Samom ljudskom organizmu mehaničko vreme je još više strano: ljudski život ima sopstvena pravila, poput udara pulsa, disanja pluća, koji se menjaju iz sata u sat, u zavisnosti od raspoloženja i aktivnosti, a u dužem nizu dana vreme se ne meri kalendarom već događajima koji ga ispunjavaju. Pastir meri od vremena kada su se ovce ojagnjile, ratar meri po danu setve ili žetve: ako rast ima svoje sopstveno trajanje i pravila iza njega ne stoje prosto materija i pokret već činjenice o razvoju, ukratko – istorija. I dok se mehaničko vreme prostire u nizu matematički izolovanih trenutaka, organsko vreme – ono što Bergson naziva trajanje – po svom učinku je kumulativno. Mada matematičko vreme može, u izvesnom smislu, da se ubrza ili vrati unazad, poput kazaljki sata ili prizora u pokretnim slikama, organsko vreme kreće se samo u jednom pravcu – kroz ciklus rođenja, rasta, razvoja, opadanja i smrti – a prošlost, koja je već mrtva, ostaje prisutna u budućnosti koja tek treba da se rodi.

    Po Torndajku (Lynn Torndike),[4] uobičajena podela sata na šezdeset minuta i minuta na šezdeset sekundi javila se oko 1345. godine: taj apstraktni okvir podele vremena postao je sve više i više orijentir i za aktivnosti i za misli, a težeći da u tom domenu dosegne tačnost astronomsko proučavanje neba usmerilo je pažnju na pravilne, neumitne pokrete nebeskih tela kroz svemir. Smatra se da je u ranom šesnaestom veku Peter Henlajn, mladi mehaničar iz Nirnberga, stvorio „satove sa mnogo točkića od malih delova gvožđa“ i do kraja tog veka u Engleskoj i Holandiji je uveden mali domaći sat. Kao i u slučaju automobila i aviona, bogatije klase su prve prihvatile novi mehanizam i popularizovale ga: delom zato što su samo one mogle da ga priušte, delom zato što je nova buržoazija prva otkrila, kako je to Frenklin kasnije rekao, da je „vreme novac“. Buržoaski ideal bio je postati „tačan kao sat“, pa je posedovanje sata dugo predstavljalo jasan simbol uspeha. Sve brži ritam civilizacije doveo je do zahteva za većom moći, a moć je, zauzvrat, ubrzavala taj ritam.

    Prema tome, uređen, tačan život, koji se prvo oblikovao u manastirima, nije prirođen ljudskom rodu, mada se zapadni narodi sada tako suštinski orijentišu po satu da je on postao „druga priroda“ i poštuju ga kao prirodnu stvar. Mnoge istočne civilizacije su cvetale i pored labave veze s vremenom: Indusi su, u stvari, bili tako nezainteresovani za vreme da im nedostaje čak i autentična hronologija godina. Tek nedavno, usred industrijalizacije sovjetske Rusije, nastalo je društvo koje je tamo pospešilo nošenje satova i propagiralo prednosti koje donosi tačnost. Popularizacija obeležavanja vremena, koja je usledila nakon proizvodnje jeftinog standardizovanog sata, prvo u Ženevi a zatim u Americi sredinom prošlog veka, bila je ključna za dobro osmišljen sistem transporta i proizvodnje.

    Označavanje vremena bilo je nekada specifičan zadatak muzike: ona je davala radni prizvuk pesmi u radionici ili zvuku doboša u povečerje ili poju mornara dok vuku uže. Ali efekat mehaničkog sata je prodorniji i striktniji: on predsedava danom od časa kad se ustaje do časa odmora. Kada se dan shvati kao apstraktni raspon vremena, tokom zimske noći se ne mora ići u krevet s kokoškama: izmisle se fitilji, dimnjaci, lampe, plinsko svetio, električne lampe da bi se iskoristili svi sati koji pripadaju danu. Kada se vreme ne poima kao niz doživljaja, već kao zbir sati, minuta i sekundi, javlja se navika da se vreme sabira i štedi. Vreme je poprimilo odlike zatvorenog prostora: ono se može podeliti, može se popuniti, može se čak i produžiti izumom sprava koje olakšavaju ljudski rad.

    Apstraktno vreme postalo je novi medijum egzistencije. Ono reguliše i same organske funkcije: čovek ne jede kada oseti glad već kada mu to signalizira sat, čovek ne spava kada je umoran, već kada to sat dozvoljava. Opšta svest o vremenu pratila je širu upotrebu satova: kada je vreme odvojeno od organskih nizova, renesansnim ljudima je bilo lakše da maštaju o oživljavanju klasične prošlosti ili da ponovo proživljavaju sjaj antičke rimske civilizacije; kult istorije, koji se prvo pojavio u vezi sa svakodnevnim ciklusima, konačno se izdvojio kao posebna disciplina. U sedamnaestom veku su se pojavili novinarstvo i periodično spisateljstvo, čak su i u odevanju, sledeći primat Venecije kao modnog centra, ljudi menjali stilove svake godine, a ne svake generacije.

    Teško da se može preceniti značaj onoga što je mehanička efikasnost dobila uvođenjem koordinacije i preciznijeg određivanja dnevnih događaja: mada se taj porast ne može meriti konjskim snagama treba samo zamisliti da ga danas nema, pa bi se mogao predvideti brzi raspad i konačni slom celog društva. Moderni industrijski režim bi lakše funkcionisao bez uglja i gvožđa i pare nego bez sata.
    ______________________________________________________________________________________________________

    [1] Alfred Whitehead, Science and Modern World. New York 1925. The Concept of Nature. Cambridge: 1926. Adventurea of Ideas. New York: 1933.
    [2] G. G. Coulton, Art and Reformation. New York: 1928.
    [3] Werner Sombart, The Quintessence of Capitalism, Munchen: 1913.
    [4] Lynn Torndike, A History of Magic and Experimental Science During the First Thirteen Centuries of Our Era. Two vols. New York: 1923. Science and Thought in the Fifteenth Century. New York: 1929.


    Last edited by ontheotherhand on Tue 13 Aug 2019, 16:57; edited 3 times in total
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Tue 13 Aug 2019, 16:53

    Prostor, razdaljina, pokret


    „Dete i odrastao čovek, australijski primitivan čovek i Evropljanin, čovek iz srednjeg veka i savremenik, ne razlikuju se samo po stepenu, već i po vrsti svojih metoda u likovnom izražavanju.“


    Dagobert Fraj (Dagobert Frey),[5] čije sam reči upravo citirao, sačinio je pronicljivu studiju o razlici u konceptima prostora između ranog srednjeg veka i renesanse: on je obiljem specifičnih detalja potkrepio stav da ne postoje dve kulture koje konceptualno žive u istoj vrsti vremena i prostora. Prostor i vreme, poput samog jezika, predstavljaju umetničko delo i, poput jezika, doprinose uslovljavanju i usmeravanju praktičnih aktivnosti. Znatno pre nego što je Kant objavio da su vreme i prostor kategorije uma, znatno pre nego što su matematičari otkrili da postoje drugačiji pojmljivi i racionalni oblici prostora od onih koje je opisao Euklid, čovečanstvo je uglavnom delovalo na osnovu te premise. Poput Engleza u Francuskoj koji je mislio da je bread pravi naziv za le pain,[6] svaka kultura veruje da svaka druga vrsta prostora i vremena predstavlja približan ili izmenjen pravi prostor i vreme u kojima ona živi.

    Tokom srednjeg veka prostorni odnosi obično su bili prikazivani kroz simbole i određene vrednosti. Najviši objekat u gradu bio je vrh crkvenog tornja koji je bio usmeren ka nebu i dominirao svim manjim građevinama, kao što je crkva dominirala nadanjima i strahovima ljudi. Prostor je bio proizvoljno podeljen da bi prikazao sedam vrlina ili dvanaest apostola ili deset božjih zapovesti ili trojstvo. Postavka srednjovekovnog prostora bi se raspala bez stalnog simboličnog upućivanja na hrišćanske priče i mitove. Čak ni najracionalniji umovi nisu bili izuzetak: Rodžer Bejkon (Roger Bacon, 1214–1294) prilježno je proučavao optiku, ali je, nakon što je opisao sedam pokrivača oka, dodao da je tim sredstvima Bog u našim telima želeo da izrazi sliku sedam darova duha.

    Veličina je označavala važnost: za srednjovekovnog umetnika bilo je sasvim moguće da se ljudska bića potpuno različitih veličina predstave u istoj vidnoj ravni i na istom odstojanju od posmatrača. Ta ista navika primenjuje se ne samo na prikazivanje stvarnih objekata već i na organizaciju zemaljskog prostora na mapi. U srednjovekovnoj kartografiji voda i kopnene mase zemlje, čak i kada su bile uglavnom poznate, mogle su se predstaviti kao neka proizvoljna figura poput drveta, bez obzira na konkretne proporcije koje je doživeo putnik i bez interesovanja za bilo šta osim za alegorijske paralele.

    Treba navesti još jednu karakteristiku srednjovekovnog prostora: prostor i vreme formiraju dva relativno nezavisna sistema. Prvo: srednjovekovni umetnik uvodio je druga vremena unutar sopstvenog prostornog sveta, kao kada je projektovao događaje iz Hristovog života unutar savremenog italijanskog grada, bez i najmanjeg osećaja za to da je proteklo vreme nešto promenilo, kao što je Čoserova klasična legenda o Troilu i Kresidi[7] ispričana poput savremene priče. Kada srednjovekovni hroničar pominje kralja, kao što primećuje autorka Učenjaka lutalica,[8] ponekad je teško ustanoviti da li govori o Cezaru ili Aleksandru Velikom ili sopstvenom monarhu: svaki od njih mu je jednako blizu. Zaista, reč anahronizam je besmislena kada se primenjuje u srednjovekovnoj umetnosti: da li je nešto izvan vremena ili vremenski netačno može se razaznati tek kada se događaji povezu u koordinirani okvir vremena i prostora. Isto tako, Botičelijevo delo Tri čuda sv. Zenobija[9] prikazuje tri različita vremena u jednoj sceni.

    Zbog tog razdvajanja vremena i prostora stvari su mogle da se pojave i nestanu iznenada, bez objašnjenja: spuštanje broda ispod horizonta nije trebalo objašnjavati ništa više nego spuštanje demona niz dimnjak. Nije bilo nikakve misterije o prošlosti iz koje su se pojavili, niti predviđanja o budućnosti ka kojoj su se kretali: objekti su uplivavali u vidokrug i tonuli izvan njega isto tako tajanstveno kao što ulazak i izlazak odraslih utiče na raspoloženje male dece, čiji prvi grafički radovi tako mnogo liče na organizaciju sveta srednjovekovnog umetnika. U tom simboličnom svetu prostora i vremena sve je bilo ili misterija ili čudo. Veza između događaja bio je kosmički i verski poredak: istinski poredak prostora bilo je Nebo, kao što je istinski poredak vremena bila večnost.

    Između četrnaestog i sedamnaestog veka u zapadnoj Evropi se desila revolucionarna promena u konceptu prostora. Prostor kao hijerarhija vrednosti zamenjen je prostorom kao sistemom dimenzija. Jedna od indikacija te nove orijentacije bilo je detaljnije proučavanje odnosa objekata u prostoru i otkriće zakona perspektive i sistematske organizacije slika unutar novog okvira koji su određivali pozadina, horizont i tačka u daljini. Perspektiva je pretvorila simbolički odnos objekata u vizuelni odnos, a vizuelni odnos je zatim postao kvantitativni. Na novoj slici sveta veličina nije označavala ljudski ili božanski značaj, već razdaljinu. Tela nisu postojala odvojeno kao apsolutne veličine: bila su koordinirana sa drugim telima unutar istog vizuelnog okvira i morala su biti srazmerna. Da bi se postigla ta srazmera sami objekti morali su se tačno prikazati, uz korelaciju od tačke do tačke između slike i predstave; otuda novo zanimanje za spoljašnju prirodu i pitanja povezana sa činjenicama. Podela platna na kvadrate i precizno posmatranje sveta kroz tu apstraktnu tablu sa kvadratima označilo je novu slikarsku tehniku od Paola Učela (Paolo Ucello, 1397–1475) nadalje.

    Novo zanimanje za perspektivu uvelo je dubinu u sliku, a razdaljinu u um. U starijim slikama oko je skakalo s jednog dela na drugi, kupeći simbolične mrvice onako kako su ukus i mašta diktirali; na novim slikama oko je sledilo linije linearne perspektive duž ulica, građevina, trotoara sa kockama čije je paralelne linije slikar namerno uveo da bi naveo oko da samo putuje. Čak su i objekti u prednjem planu bili ponekad groteskno postavljeni i skraćeni da bi se stvorila ista iluzija. Pokret je postao novi izvor vrednosti: pokret radi pokreta. Izmereni prostor slike ojačao je izmereno vreme sata.

    Svi događaji sada su se dešavali unutar te nove idejne mreže prostora i vremena, a najprikladniji događaj u tom sistemu bio je ravnomeran pokret po pravoj liniji, jer je takav pokret bio pogodan za precizno prikazivanje u sistemu prostornih i vremenskih koordinata. Treba pomenuti još jednu posledicu tog prostornog poretka: postaviti nešto u prostor i odrediti mu vreme postalo je od suštinske važnosti za razumevanje toga što je postavljeno. U renesansnom prostoru postojanje objekata mora se objasniti: njihov prolazak kroz vreme i prostor predstavlja uslov za njihovu pojavu u nekom određenom trenutku na nekom određenom mestu. Nepoznato, stoga, nije ništa manje određeno nego poznato: pošto je zemlja okrugla, pozicija Indije mogla se pretpostaviti, a vremenska razdaljina izračunati. Već samo postojanje takvog poretka bilo je podstrek za istraživanja i popunjavanja delova koji su bili nepoznati.

    Ono što su slikari prikazali primenjujući perspektivu, kartografi su u istom veku naznačili u svojim novim mapama. Hirfordsku mapu iz 1314. godine moglo je nacrtati dete: ona je bila praktično bezvredna za navigaciju. Mapa Učelovog savremenika Andree Banka iz 1436. godine osmišljena je racionalno i predstavljala je napredak, kako po koncepciji, tako i po praktičnoj preciznosti. Postavljajući nevidljive linije geografske širine i dužine, kartografi su utrli put kasnijim istraživačima, poput Kolumba: kao i u kasnijem naučnom metodu apstraktni sistem je doveo do racionalnih učinaka, čak i na osnovu nepreciznog znanja. Više nije bilo neophodno da se navigator drži obalske linije: mogao se uputiti u nepoznato, usmeriti se ka proizvoljnoj tački i približno se vratiti na tačku polaska. I Raj i Nebo bili su izvan novog prostora: i, mada su se javljali kao prividne teme slika, prave teme su bile Vreme i Prostor i Priroda i Čovek.

    Ubrzo se, na osnovu onoga što su učinili slikari i kartografi, pojavilo zanimanje za prostor kao takav, pokret kao takav, kretanje kao takvo. Naravno, to zanimanje se zasnivalo na konkretnijim ciljevima: putevi su postali sigurniji, plovila su se temeljnije gradila, a pre svega su novi izumi – magnetna igla, astrolab, kormilo – omogućili da se odredi i održava precizniji smer na moru. Zlato Indije i basnoslovne fontane mladosti i srećna ostrva beskonačnog čulnog uživanja svakako su predstavljali podstrek, ali postojanje tih konkretnih ciljeva nije umanjilo važnost novih postavki. Kategorije vremena i prostora, nekad praktično razdvojene, postale su ujedinjene, a apstraktni pojmovi povezani sa merenim vremenom i merenim prostorom podrili su ranije koncepcije beskonačnosti i večnosti, jer merenje mora početi od proizvoljnog ovde i sada, čak i da su prostor i vreme prazni. Pojavio se poriv da se prostor i vreme koriste: i, kad su jednom povezani sa pokretom, oni su se mogli sažimati ili širiti; počelo je osvajanje prostora i vremena. (Međutim, zanimljivo je napomenuti da je sam koncept ubrzanja, koji je deo našeg svakodnevnog mehaničkog iskustva, formulisan tek u sedamnaestom veku.)

    Bilo je mnogo znakova tog osvajanja: navirali su brzo se smenjujući. Kada se radi o vojnoj veštini, samostrel i katapult su ponovo korišćeni i usavršeni, a njihovim stopama došla su snažnija oružja za premošćavanje razdaljine – najpre topovi, a kasnije musketa. Leonardo je osmislio avion i sagradio ga. Raspravljalo se o fantastičnim projektima za letenje. Fontana je 1420. godine opisao velosiped, 1589. godine Žil de Bom iz Antverpena je navodno napravio vozilo koje su pokretali ljudi – neprekidni preludijumi za veliki trud i inicijative devetnaestog veka. Kao i za mnoge elemente u našoj kulturi, prvobitni impuls tom pokretu dali su Arapi: još 880. godine Abul Kasim je pokušao da leti, a 1065. godine Oliver iz Molmsberija je poginuo pokušavajući da poleti sa uzvišice, a od petnaestog veka nadalje želja da se osvoji vazdušni prostor postala je neprestana preokupacija inventivnih umova; zbog takvog opšteg raspoloženja 1709. godine bilo je moguće objaviti let od Portugalije do Beča kao novinarsku prevaru.

    Nov stav prema vremenu i prostoru prodro je u radionicu i knjigovodstvenu kancelariju, vojsku i grad. Tempo se ubrzao, razdaljine su postale veće: konceptualno, moderna kultura se vinula u svemir i prepustila se tom pokretu. Ono što je Maks Veber nazvao „romantizam brojeva“ prirodno je izraslo iz tog interesovanja. U merenju vremena, u trgovini, borbi, ljudi su nizali brojeve i, konačno, kako se ta navika razvijala, jedino su brojevi postali važni.
    _____________________________________________________________________________________________________

    [5]
     Dagobert Frey, Gotik und renaissance als Grundlagen der modernen Welanschung. Augsburg: 1929.

    [6] I engleska i francuska reč znače hleb (prim. prev.).
    [7] Geoffrey Chauser (1343–1400), Troilus and Criseyde, 1380.
    [8] Helen Waddell, The Wandering Scholars of the Middle Ages, 1927.
    [9] Sandro Botticelli (1445–1510), Tre miracoli di San Zanobi, cca. 1500–1505.
    Solus_Rex

    Posts : 3502
    Join date : 2018-07-03

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by Solus_Rex Tue 13 Aug 2019, 16:57

    Luis Mamford 3137070404


    _____
    "Sisaj kurac, Boomere. Spletkario si i nameštao ban pa se sad izvlačiš. Radiša je format a ti si mali iskompleksirani miš. Katastrofa za Burundi čoveče.
    A i deluje da te napustio drugar u odsudnom trenutku pa te spašavaju ova tovarka što vrv ni ne dismr na ribu, to joj se gadi, i ovaj južnjak koji o niškim kafanama čita na forumu. Prejaka šarža."  - Monsier K.
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Wed 14 Aug 2019, 13:18

    Autoritarna i demokratska tehnika


    „Demokratija“ je pojam koji je danas zamućen i zamaskiran nasumičnom upotrebom, i koji se često koristi sa snishodljivim prezirom. Možemo li se složiti, ma koliko se možda razišli u daljem toku rasprave, da je ključni princip demokratije postavljanje onoga što je svim ljudima zajedničko iznad onoga što bilo koja organizacija, institucija ili grupa može tražiti samo za sebe? To ne znači osporiti prava superiorne prirodne nadarenosti, specijalizovanog znanja, tehničkog umeća ili institucionalne organizacije: sve to, uz demokratsko odobrenje, može imati korisnu ulogu u ljudskoj ekonomiji. Ali, demokratija se sastoji u dodeljivanju konačnog autoriteta celini pre nego delu; a samo živa ljudska bića, kao takva, jesu autentični izraz celine, bez obzira da li deluju samostalno ili uz pomoć drugih.


    Oko tog osnovnog principa grupišu se neke povezane ideje i prakse, koje su se u istoriji dugo nalazile u prvom planu, iako ne uvek sve u isto vreme ili makar ne u jednakoj meri, u svim društvima. Među njima se nalaze i komunalna samouprava, slobodna komunikacija među jednakima, neometan pristup zajedničkim zalihama znanja, zaštita od samovoljne spoljašnje kontrole, kao i osećanje individualne moralne odgovornosti za ponašanje koje utiče na celu zajednicu. Svi živi organizmi su u izvesnoj meri autonomni, utoliko što slede sopstveni životni obrazac, ali kod čoveka je ta autonomija suštinski uslov njegovog daljeg razvoja. Odričemo se dela svoje autonomije kada smo bolesni ili povređeni: ali odricati se svakodnevno i u svakoj prilici, značilo bi pretvoriti ceo život u hroničnu bolest. Najbolji mogući način života – i ovde svesno stupam na spornu teritoriju – jeste onaj koji zahteva sve veći stepen samousmerenja, ličnog izražavanja i samoostvarenja. U tom smislu, ličnost, nekada isključivi atribut kraljeva, prema demokratskoj teoriji, pripada svakom čoveku. Život, u svoj svojoj punoći i celovitosti, ne može se delegirati.


    Nadam se da u postavljanju ove provizorne definicije nisam, izlaganja radi, ispustio ništa bitno. Demokratija, u izvornom smislu tog pojma, koji ću ovde koristiti, nužno je najuočljivija u malim zajednicama i grupama, čiji se članovi često sreću licem u lice, slobodno komuniciraju i međusobno se poznaju kao osobe. Čim se pojave veliki brojevi, demokratsko udruživanje mora se zameniti apstraktnijom, depersonalizovanom formom. Istorijsko iskustvo pokazuje da je znatno lakše zbrisati demokratiju nekim institucionalnim uređenjem, koje vlast daje samo onima na vrhu društvene hijerarhije, nego ugraditi demokratske prakse u dobro organizovan sistem pod centralizovanom upravom, koji postiže najviši stepen mehaničke efikasnosti kada oni koji u njemu rade nemaju sopstveno mišljenje ili namere.


    Napetost između malih udruženja i velikih organizacija, između lične autonomije i institucionalne uprave, između daljinske kontrole i razuđene lokalne intervencije, danas je stvorila kritičnu situaciju. Da su nam oči bile otvorene, mogli smo odavno otkriti taj sukob, duboko ukorenjen u samoj tehnologiji.


    Voleo bih da tehniku mogu da okarakterišem sa jednakom nadom u saglasnost koju sam izrazio kada sam opisao demokratiju, uz sve šaljive rezerve koje biste i dalje mogli imati. Ali, već i sam naslov ovog rada je, priznajem, kontroverzan; i ne mogu daleko odmaći u svojoj analizi bez oslanjanja na tumačenja koja još nisu adekvatno publikovana, a još manje široko raspravljana ili rigorozno kritikovana i vrednovana. Moja teza, grubo rečeno, glasi da su se još od neolita, na Bliskom istoku, pa sve do današnjih dana, dve tehnologije stalno pojavljivale jedna pored druge: jedna autoritarna, druga demokratska; prva usmerena na sistem, neizmerno moćna, ali inherentno nestabilna; druga usmerena na čoveka, relativno slaba, ali prilagodljiva i izdržljiva. Ako sam u pravu, danas se ubrzano primičemo tački u kojoj će, ukoliko radikalno ne promenimo svoj sadašnji kurs, ostaci naše demokratske tehnike biti sasvim potisnuti ili zamenjeni, tako da će svaka preostala autonomija biti zbrisana ili će biti dozvoljena samo kao igračka vlasti, kao glasanje za unapred izabrane vođe u totalitarnim državama.


    Podaci na kojima se zasniva ova teza, poznati su; ali njihov značaj se, verujem, previđao. Ono što bih nazvao demokratskom tehnikom jeste metod proizvodnje malih razmera, koji se zasniva prvenstveno na ljudskoj veštini i životinjskoj energiji, ali koji uvek, čak i kada primenjuje mašine, ostaje pod aktivnom upravom zanatlije ili seljaka, gde svaka grupa razvija sopstvene darove, kroz odgovarajuće veštine i društvene ceremonije, i diskretno iskorišćava darove prirode. Ta tehnologija je imala ograničena dostignuća, ali se, upravo zahvaljujući svojoj širokoj razuđenosti i skromnim zahtevima, odlikovala velikom moći adaptacije i obnavljanja. Ta demokratska tehnika je podupirala i snažno podržavala svaku istorijsku kulturu sve do naših dana, i ublažavala stalnu sklonost autoritarne tehnike ka zloupotrebi svojih moći. Čak i kada se plaćao danak najtlačiteljskijim autoritarnim režimima, u radionici ili na seoskom imanju uvek je ostajao izvestan stepen autonomije, selektivnosti, kreativnosti. Ni kraljevsko žezlo, ni bič goniča robova, niti birokratska direktiva nisu ostavili svoj trag na tkaninama iz Damaska ili grnčariji iz Atine iz V veka (pre n. e.).


    Ako ta demokratska tehnika počinje još sa prvom upotrebom alatki, autoritarna tehnika je znatno novije dostignuće: ona nastaje negde u četvrtom milenijumu pre nove ere, u novoj konfiguraciji tehničkih izuma, naučnih posmatranja i centralizovane političke kontrole, koja je omogućila poseban način života, koji danas, bez hvalospeva, prepoznajemo kao civilizaciju. Pod novom institucijom kraljevstva, aktivnosti koje su bile rasute, raznovrsne, skrojene po meri čoveka, ujedinjene su u monumentalnim razmerama u potpuno novi vid teološko-tehnološke masovne organizacije. U ličnosti apsolutnog vladara, čija je reč bila zakon, kosmičke sile su silazile na zemlju da mobilišu i ujedine napore hiljada ljudi, do tada previše autonomnih i previše decentralizovanih da bi dobrovoljno i usaglašeno delovali zarad ciljeva koji leže izvan granica seoskog horizonta.


    Nova autoritarna tehnologija nije bila ograničena na seoske običaje ili ljudsku osećajnost: njeni herkulovski poduhvati u mehaničkoj organizaciji, počivali su na bezdušnoj fizičkoj prinudi, prisilnom radu i ropstvu, koji su stvorili mašine od po nekoliko hiljada konjskih snaga, mnogo vekova pre nego što se počelo sa uprezanjem konja ili izuma točka. Ta centralizovana tehnika oslanjala se na izume i naučna otkrića višeg reda: zapisnike, matematiku i astronomiju, navodnjavanje i kanalizaciju: pre svega, ona je stvarala kompleksne ljudske mašine, sastavljene od specijalizovanih, standardizovanih, zamenljivih, međuzavisnih delova – radne armije, vojne armije, birokratije. Te radne i vojne armije podigle su nivo ljudskih dostignuća: prva u masovnoj izgradnji, druga u masovnom uništavanju, obe u do tada nezamislivim razmerama. Uprkos svom stalnom nagonu za uništenjem, ta totalitarna tehnika je na domaćem terenu bila tolerisana, možda čak i slavljena, zato što je stvorila prvu ekonomiju kontrolisanog izobilja: pre svega, ogromne zalihe hrane, koje ne samo da su izdržavale veliku urbanu populaciju, već su i oslobađale veliku manjinu obučavanu za čisto religiozne, naučne, birokratske i vojne aktivnosti. Ali, efikasnost tog sistema bila je narušena slabostima koje nisu prevaziđene sve do današnjih dana.


    Pre svega, demokratska ekonomija poljoprivrednog sela opirala se ugrađivanju u novi autoritarni sistem. Iz tih razloga je čak i Rimska imperija našla za shodno da, kada je otpor jednom bio slomljen, a porezi počeli da se redovno ubiraju, pristane na visok stepen lokalne autonomije u oblastima religije i uprave. Štaviše, sve dok se 90 posto stanovništva bavilo poljoprivredom, masovna tehnika je uglavnom bila ograničena na mnogoljudne urbane centre. Pošto se autoritarna tehnika po prvi put javlja u doba kada su metali bili retki, a ljudska sirovina, zarobljena u ratu, lako pretvarala u mašine, njegovi upravljači se nikada nisu potrudili da izmisle neorganske mehaničke zamene. Ali bilo je i drugih, još većih slabosti: sistem nije posedovao nikakvu unutrašnju čvrstinu: jedan prekid u komunikaciji, jedna nedostajuća karika u komandnom lancu, i velike ljudske mašine bi se raspale. Konačno, mitovi na kojima se ceo sistem zasnivao – naročito ključni mit o kraljevstvu – bili su iracionalni, sa svojim paranoičnim sumnjama i animozitetima, svojim paranoičnim zahtevima za bezuslovnom poslušnošću i apsolutnom vlašću. Uprkos svim svojim nespornim graditeljskim dostignućima, autoritarna tehnika je ispoljavala duboko neprijateljstvo prema životu.


    Do sada ste bez sumnje već uvideli smisao ovog kratkog istorijskog osvrta. Autoritarna tehnika se danas vratila u neizmerno uvećanoj i vešto usavršenoj formi. Sve do danas, sledeći optimističke premise mislilaca iz XIX veka, poput Ogista Konta (Auguste Comte) i Herberta Spensera (Herbert Spencer), smatrali smo širenje eksperimentalne nauke i mehaničkih izuma najsigurnijom garancijom miroljubivog, produktivnog i, nadasve demokratskog, industrijskog društva. Mnogi su čak lagodno pretpostavljali da je pobuna protiv samovoljne političke moći u sedamnaestom veku bila u uzročno-posledičnoj vezi sa industrijskom revolucijom koja ju je pratila. Ali za ono što smo tumačili kao novu slobodu, sada se ispostavlja da je samo prefinjeniji vid starog ropstva: naime, uspon političke demokratije u poslednjih nekoliko vekova bio je u sve većoj meri potiran uspešnim vaskrsnućem centralizovane autoritarne tehnike – tehnike koja je u mnogim delovima sveta odavno iščezla.


    Nemojmo se više zavaravati. U istom trenutku kada su zapadne nacije zbacile stari režim apsolutističke vladavine, kojim je upravljao božanski kralj, one su isti taj isti sistem, u mnogo delotvornijem obliku, obnovile u svojoj tehnologiji, ponovo uvodeći prinudu militarističkog tipa, podjednako strogu u organizaciji fabrike, kao i u organizaciji nove, uvežbane, uniformisane i uređene armije. Tokom prelaznih stupnjeva u poslednja dva veka, glavna tendencija tog sistema je mogla doći u pitanje, jer je u mnogim oblastima došlo do snažne demokratske reakcije; ali, sa uspostavljanjem naučne ideologije, oslobođene teoloških ograničenja i humanističkih ciljeva, autoritarna tehnika je pronašla instrument koji joj je omogućio upravljanje fizičkim energijama kosmičkih razmera. Pronalazači nuklearnih bombi, svemirskih raketa i kompjutera, jesu graditelji piramida našeg doba: psihološki nadahnuti sličnim mitom o neograničenoj moći, koji se kroz svoju nauku razmeću sopstvenom rastućom svemoći, ako ne i sveznanjem, pokretani opsesijama i prinudama ništa manje iracionalnim od onih koje su pokretale ranije apsolutističke sisteme – a naročito mišlju da se sistem kao takav mora širiti, kakve god bile eventualne posledice po život.


    Kroz mehanizaciju, automatizaciju, kibernetičko usmeravanje, ova autoritarna tehnika je konačno uspešno prevazišla svoju najozbiljniju slabost: svoju prvobitnu zavisnost od otpornih, ponekad i aktivno neposlušnih „servomehanizama“, još uvek dovoljno ljudskih da poseduju ciljeve koji se ponekad ne poklapaju sa ciljevima sistema.


    Kao i najraniji oblici autoritarne tehnike, ova nova tehnologija je čudesno dinamična i produktivna: njena moć, u svakom obliku, teži neograničenom povećanju, u količini koja se opire asimilaciji i poražava kontrolu, bez obzira da li je reč o proizvodima naučnog znanja ili industrijskih pokretnih traka. Maksimizacija energije, brzine ili automatizacije, bez ikakvog obzira prema složenim uslovima koji održavaju organski život, postala je sama sebi cilj. Baš kao i kod najranijih oblika autoritarne tehnike, najveći napori se, sudeći po nacionalnim budžetima, ulažu u razvoj sredstava za apsolutno uništenje, namenjenih potpuno iracionalnim ciljevima, čiji će glavni nusproizvod biti unakaženje ili istrebljenje ljudske rase. Čak su i Asurbanipal i Džingis-kan izvodili svoje krvave poduhvate u normalnim ljudskim granicama.


    Centar vlasti tog novog sistema više nije neka vidljiva ličnost, svemoćni kralj. Čak i u totalitarnim diktaturama, centar sada leži u samom sistemu, nevidljiv, ali sveprisutan: svi njegovi ljudski delovi, čak i tehnička i menadžerska elita, čak i sveštenici nauke, koji jedini imaju pristup tajnom tehničkom znanju, s kojim se danas tako brzo postiže totalna kontrola, zarobljeni su samim savršenstvom organizacije koju su izumeli. Kao i faraoni iz doba piramida, te sluge sistema poistovećuju njegova dobra sa sopstvenom dobrobiti: kao i u slučaju božanskog kralja, hvalospevi koje upućuju sistemu zapravo su čin samoobožavanja; i opet slično kralju, oni se nalaze u vlasti iracionalnog nagona za širenjem svojih sredstava kontrole i dometa svog autoriteta. U tom novom, na sistem usmerenom kolektivu, u tom Pentagonu moći, nema vidljivog prisustva koje izdaje naređenja: za razliku od Jovovog boga, tim novim božanstvima je nemoguće suprotstaviti se, još manje prkositi. Pod izgovorom uštede rada, krajnji cilj te tehnike jeste da zameni život, ili pre da prenese atribute života na mašinu i mehanički kolektiv, ostavljajući samo onoliko mesta za živi organizam koliko se može kontrolisati i manipulisati.


    Nemojte pogrešno razumeti ovu analizu. Opasnost po demokratiju ne potiče od bilo kog pojedinačnog naučnog otkrića ili elektronskog izuma. Ljudski nagoni, koji dominiraju autoritarnom tehnikom našeg doba, potiču još iz perioda pre izuma točka. Opasnost izvire iz činjenice da, od kako su Frensis Bejkon i Galilej definisali nove metode i ciljeve tehnike, velike fizičke transformacije kojima smo izloženi izaziva sistem koji namerno eliminiše celovitu ljudsku ličnost, ignoriše istorijski proces, prenaglašava ulogu apstraktne inteligencije i pretvara kontrolu nad prirodom, a konačno i kontrolu nad samim čovekom, u glavni cilj postojanja. Taj sistem se tako podmuklo uvukao u zapadno društvo da moja analiza njegovog nastanka i namera možda izgleda problematičnije – i svakako šokantnije – od samih činjenica.


    Zašto se naše vreme tako lako predalo kontrolorima, manipulatorima, planerima autoritarne tehnike? Odgovor na to pitanje je u isto vreme i paradoksalan i ironičan. Savremena tehnika razlikuje se od onih otvoreno brutalnih i sirovih autoritarnih sistema iz prošlosti po jednoj vrlo korisnoj pojedinosti: ona je prihvatila osnovni princip demokratije, da svaki pripadnik društva treba da ima udela u njegovim dobrima. Progresivnim ispunjavanjem tog dela demokratskog obećanja, naš sistem je uspeo da ostvari prevlast nad celom zajednicom i sada preti da zbriše sve preostale tragove demokratije.


    Pogodba koju bi trebalo da ratifikujemo poprima oblik veličanstvenog podmićivanja. Pod demokratsko-autoritarnim društvenim ugovorom, svaki pripadnik zajednice ima pravo da zahteva sve materijalne privilegije, sve intelektualne i emocionalne nadražaje koje poželi, i to u količinima do skora teško dostupnim čak i privilegovanoj manjini: hranu, smeštaj, brz transport, trenutnu komunikaciju, medicinske usluge, zabavu, obrazovanje. Ali pod jednim uslovom: da ne traži ništa što sistem ne obezbeđuje, već da bude zadovoljan svime što ovaj nudi, uredno procesirano i fabrikovano, homogenizovano i ujednačeno, u precizno određenim količinama, koje propisuje sistem, a ne pojedinac. Kada se jednom odlučimo za sistem, više nema drugog izbora. Ukratko, ako pojedinac preda svoj život na samom izvoru, autoritarna tehnika će mu vratiti samo onoliko koliko se može mehanički odmeriti, kvantitativno umnožiti, kolektivno manipulisati i uvećati.


    „Zar to nije poštena pogodba?“, zapitaće pobornici sistema. „Nisu li dobra autoritarne tehnike prava dobra? Nije li to onaj rog izobilja o kojem je čovečanstvo tako dugo sanjalo i koji je svaka vladajuća klasa pokušavala da osigura za sebe, čak i po cenu svakojakih brutalnosti i nepravdi?“ Ne bih da umanjim, niti da osporim, mnoge zadivljujuće proizvode koje je ta tehnologija donela, proizvode koje bi neka samoregulišuća ekonomija mogla dobro da iskoristi. Samo želim da primetim da je vreme da se saberu ljudski gubici i troškovi, da i ne pominjem opasnosti koje izviru iz našeg slepog prihvatanja sistema. Čak je i neposredna cena velika, zato što je sistem daleko od toga da bude pod delotvornom ljudskom kontrolom, tako da može nas truje naveliko, kako bi nas snabdeo hranom, ili da nas istrebi, kako bi nam obezbedio nacionalnu sigurnost, pre nego što uopšte budemo u stanju da koristimo njegova dobra. Da li je zaista u ljudskom interesu odustati od nekoliko godina života na jezeru Valden,[1] da se tako izrazim, zarad privilegije da ceo životni vek provedemo u Valdenu Dva?[2] Jednom kada naša autoritarna tehnika konsoliduje svoje snage, uz pomoć novih oblika masovne kontrole, celog arsenala trankvilizatora, sedativa i afrodizijaka, da li će demokratija, u bilo kom obliku, moći da opstane? Pitanje je apsurdno: sam život neće opstati, osim onoga što će biti kanalisano kroz mehanički kolektivitet. Planetarno širenje sterilizovane naučne inteligencije neće, kako je to Tejar de Šarden (Teilhard de Chardin) nevino zamišljao, biti srećno prihvatanje božanske svrhe: umesto toga, ona će zapečatiti svaku mogućnost daljeg ljudskog napretka.


    I još jednom, nemojte me shvatiti pogrešno. Ovo nije predviđanje onoga što će se desiti, već upozorenje na ono što bi se moglo desiti.


    Šta treba preduzeti da bi se izbegla takva sudbina? U opisivanju autoritarne tehnike koja je počela da upravlja našim životima, nisam zaboravio na veliku lekciju istorije: očekujete neočekivano! Ne previđam ni ogromne rezerve vitalnosti i kreativnosti koje nam humanija demokratska tradicija još uvek nudi. Ono što želim jeste da ubedim one koji se brinu za očuvanje demokratskih institucija da njihovi konstruktivni napori moraju uključiti i samu tehnologiju. I tu se moramo vratiti ljudskoj osnovi. Moramo se usprotiviti tom autoritarnom sistemu koji je jednoj pojednostavljenoj ideologiji i tehnologiji prepustio autoritet koji pripada ljudskoj osobi. Ponavljam: život se ne može delegirati.


    Zanimljivo je da su prve reči podrške toj tezi došle, s posebnim simboličkim značajem, od dobrovoljnog predstavnika – ali umalo i klasične žrtve! – nove autoritarne tehnike. Došle su od astronauta Džona Glena (John Glenn), čiji je život bio ugrožen kvarom automatskih komandi, kojima se upravljalo iz udaljenog centra. Pošto je jedva izvukao živu glavu, i to ličnom intervencijom, izašao je iz svoje svemirske kapsule uz ove reči upozorenja: „A sada, neka prevlada čovek!“


    Tu zapovest je lakše izgovoriti nego poslušati. Ali, ako ne želimo da budemo prinuđeni na još drastičnije mere od onih koje je Samjuel Batler preporučio u „Edginu“,[3] bolje bi nam bilo da zauzmemo neki pozitivniji kurs: naime, da rekonstruišemo kako naše nauke, tako i naše tehnike, tako što ćemo vratiti odbačene delove ljudske ličnosti u sve faze procesa. To podrazumeva žrtvovanje pukog kvantiteta radi ponovnog uvođenja kvalitativnih izbora, premeštanje autoriteta sa mehaničkog kolektiva na ljudsku ličnost i autonomnu grupu, davanje prvenstva raznovrsnosti i ekološkoj složenosti nad uniformnošću i standardizacijom i, iznad svega, obuzdavanje nerazumnog nagona za širenjem sistema i njegovo zadržavanje u jasno određenim ljudskim granicama, čime bi se sam čovek oslobodio za druge svrhe. Moramo se zapitati, ne šta je dobro za nauku i tehnologiju, još manje šta je dobro za General Motors, Union Carbide, IBM ili Pentagon, već šta je dobro za čoveka: ne onog mašinski uslovljenog, sistemski regulisanog, čoveka mase, već čoveka kao osobe, koja se slobodno kreće kroz sve sfere života.


    Velike oblasti tehnologije mogu se spasiti demokratskim procesom, kada jednom prevaziđemo infantilne prinude i automatizme koji sada prete da ponište naše prave uspehe. Upravo ona dokolica koju mašina omogućuje u razvijenim državama, može se korisno upotrebiti, ne za dalje prepuštanje drugim vrstama mašina, namenjenih automatizovanoj rekreaciji, već za bavljenje smislenim oblicima rada, neprofitabilnim ili tehnički neizvodljivim u masovnoj proizvodnji: rada koji se oslanja na posebne veštine, znanje, estetsko čulo. Pokret „uradi sam“ (do-it-your self) prerano je ugušen u nameri da se proda još veći broj mašina, ali njegov slogan je ukazivao u pravom smeru, ako pretpostavimo da još uvek posedujemo ono sopstvo (self) s kojim bismo mogli da radimo (do-it-...). Jedini način da izađemo na kraj sa automobilskim zagušenjem koje danas uništava naše gradove, jeste da gradove preoblikujemo tako da potpunije iskoristimo mnogo efikasnijeg ljudskog činioca: hodača. Čak i kod porođaja, naglasak se, srećom, već pomera od službene, često smrtonosne, autoritarne procedure, zasnovane na bolničkoj rutini, ka humanijem pristupu, koji vraća inicijativu majci i prirodnim telesnim ritmovima.


    Oživljavanje demokratske tehnike je očigledno prevelika tema da bismo je obradili u par završnih rečenica: ali verujem da sam uspeo da objasnim da se istinske prednosti naše naučno zasnovane tehnike mogu sačuvati samo ako ceo sistem svedemo na meru koja će dopuštati ljudske alternative, ljudske intervencije i ljudsku posvećenost ciljevima potpuno drugačijim od ciljeva sistema. U ovom trenutku, kada demokratija ne bi postojala, morali bismo je izmisliti, kako bismo spasili i iznova odnegovali ljudski duh.
    ______________________________________________________________________________________________________

    [1] Walden Pond, jezero u Masačusetsu (SAD), na čijim je obalama Toro (Henry David Thoreau) živeo dve godine (1845–1846) i to iskustvo kasnije zabeležio u svojoj čuvenoj knjizi, Walden; or, Life in the Woods (1854). (nap. Anarhistička biblioteka)

    [2] Walden Two, B. F. Skinner (američki psiholog, bihejviorista), 1948. Utopijski roman, koji opisuje temeljno regulisanu i bihejvioralno uslovljenu zajednicu. (nap. Anarhistička biblioteka)

    [3] Samuel Butler, Erewhon, 1872. Samujel Batler, Edgin i Ponovo u Edginu, Nolit, Beograd, 1955; prevela Nada Prodanović. „Edgin“ je obrnuto od „Nigde“, kao i u originalu (Erewhon – Nowhere). Mamford misli na zemlju u koju dolazi glavni junak, u kojoj su sve mehaničke naprave zabranjene, a neki uzorci stavljeni u muzej, kao opomena. (nap. Anarhistička biblioteka)
    avatar
    Korisnik
    Korisnik

    Posts : 4670
    Join date : 2015-02-17

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by ontheotherhand Fri 30 Aug 2019, 01:02

    Luis Mamford Empty Re: Luis Mamford

    Post by Sponsored content

      Similar topics

      -

      Current date/time is Fri 29 Mar 2024, 09:26